Kada smo bili u Down sindrom centru srela sam i upoznala mnoštvo predivnih ljudi. A ja, kao ja, uvijek promatram sa strane. Uključena jesam u razgovore i druženja, ali nikada u novom društvu nisam najglasnija. Ponekad bih samo sjedila neko vrijeme, malo udaljenije od drugih i gubila se u mislima. I samo bih promatrala.
Gledala sam majke djece sa Down sindromom. Gledam i razumijem njihove pokrete, njihove poglede, njihove strahove. Oh, kako vas razumijem.
Gledam majke kako trče, kako strahuju. Posmatram sa strane i svaka od njih je u svom filmu. Svaka je na van čvrsta, svaka od njih je žena stijena. Ali na svakoj od njih ili hoćete da kažem da na svakoj od nas vidiš prozirni veo nesigurnosti i neizvjesnosti i izgubljenosti. Sve smo mi Alise u zemlji čudesa, svaka od nas je Pale sam na svijetu.
U svakoj majci vidim kako promatra tuđe dijete. Vidim u pogledu kako uspoređuje svoje voljeno sa mojim. Nemojte pomisliti da sam ja iznad toga. Sve smo mi iste.
Sve mi se slomimo unutar sebe kad vidimo da naše dijete ne može ono što njeno može, a kao trebalo bi.
Sve mi sa zebnjom iščekujemo kada će naše zlato napraviti nešto novo. Kada će naše najdraže uspjeti napraviti to što drugo dijete radi. I ne, barem do sada, nisam uočila ono natjecanje, moj je bolji od tvog. Nisam se, još uvijek, susrela sa onim klasičnim natjecanjem.
U svakoj toj ženi vidim, kada shvati da drugo dijete zna i može više nego njeno, zrno tuge i žalosti. Svaki put se komadić nje odlomi. I to je onda najčešće prekoravanje same sebe. Jesam li mogla bolje, jesam li mogla više? Što ja radim krivo? Možda sam pogriješila u tome i tome i uskratila svom djetetu da sada to zna…
Pusta pitanja na koja nema odgovora. Šibamo same sebe onom tankom, najtanjom šibom koja pecka. Njome šibamo naše duše. Uznemirujemo srca svoja. Loša sam. Nisam sve učinila, vidiš kako ona može. Ja sam loša. Ja nisam dovoljno dobra. I sve te osjećaje, sve te udarce na duši držimo i pohranjujemo same u sebi. Rijetko sve misli iznosimo na van.
A ta šiba napravi tanke masnice koje bole, sitne ožiljke koji peku. I onda smo sklone dodavati soli na te rane, pritiskati masnice da nas još više bole, tako što vječito prebiremo po sjećanjima, po mislima, tako što se vječito preispitujemo.
A onda vidim drugu sliku. Vidim zajedničke razgovore. Vidim smijeh. Vidim kako smo spremne pomoći. Vidim kako nam duše cvjetaju u razgovorima. Kako se samo snažimo. Kad vidim suzu u tvom oku draga moja želim je obrisati, ma da i ona ima svoju svrhu. Želim je obrisati, jer je i jučer bila u mom oku. Želim ti reći da sam tu. Želim ti reći da nisi sama. Hoću da znaš da si jaka i snažna, ali da i ti imaš pravo na suze. Zajedno ćemo ih skupiti u kutijice ljubavi. Zajedno ćemo ih obrisati. Hoću da znaš da je u redu osjećati se loše, ali više od svega želim da znaš da sam tu da se zajedno izvučemo iz lošega dana i da iznova naučimo nešto novo i idemo naprijed. Osnažene i čvrste.
Suze su tu da se čistimo, da izbacimo sve loše iz sebe. A tko će te bolje razumjeti od majke. Dopusti joj da skupi i obriše tvoje suze zajedno s tobom. Lakše je. Sramimo se svojih misli i osjećaja, ali ne misliš li da je i druga majka to isto pomislila. Podijeli s njom. Podijeli strah. Dvije glave uvijek su pametnije od jedne. A sad tek zamislite dva srca i dvije duše koliko su jake. Veličanstveno!
Biti jedna drugoj potpora i snaga. Biti jedna drugoj oslonac i rame za plakanje. Biti jedna za drugu.
Podijeli s mužem baš sve. Neka on uvijek bude prvi i ispred svih. On je uz Boga tvoja velika snaga. Ali, ne zaboravi da imaš i druge majke i žene koje shvaćaju sve ono što muž možda shvaća na drugačiji način. Jer žensko srce je posebno i ono kuca malo drugačije.
Budimo ovdje jedna za drugu. Srca ne varaju.
❤️
<3