Danas razmišljam o dvjema stvarima.
Trenutno sam u duhovnim vježbama, odnosno e-duhovnim vježbama (to je projekt franjevačkog samostana u Pazinu). Sad pred Božić, u vrijeme adventa. Inače, imate super aplikaciju gdje imate stvarno predivnog sadržaja i vježbi. Preporučam. Dosta sam ih do sada već prošla.
No, da kažem što sam htjela, na jedan papir zapisujem, prema preporuci, citat, riječ ili nešto već što me se dojmilo i posebno mi se urezalo u srce. Taj dio, rečenicu koju sam danas zapisala, sam prije na sv. Misi onako izgovorila ne razmišljajući o njoj, dok jednom iz čista mira ta rečenica se nametnula kao meni jedna od najljepših. O tom citatu često razmišljam, a često mi je uključen i u dio moje molitve.
I danas dok sam razmatrala, odnosno ”odrađivala” vježbe, baš taj citat se pojavio. Baš taj dio iz sv. Pisma je danas tema razmatranja:
,,Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će sluga moj.” Mt 8,8
Zamislite te vjere?! Imam li je ja? Samo jedna Tvoja riječ i evo bit će zdrav, bit ću zdrava.
Mene oduševljava ta vjera i želim je posve živjeti. Ne na rate. Ono, Isuse nisam dostojna da uđeš u moju dušu, jer tu je kaos, nered, nemir, prljavština, a Ti si prevelik da bi to uopće vidio, platio si preveliku cijenu za mene, sramota me, ajde molim te samo Ti reci riječ i ozdravit će duša moja. Samo Tvoja riječ je dovoljna. Sve se pokorava njoj. Sve nestaje, samo Tvoja riječ ostaje. Nestat će kaos, nemir, nered…
Zašto nisam dostojna?
Uff puno je tu zato. Zato jer mi je duša musava. Srce je blatnjavo. Um je razbacan. Dani mi prolaze, odnosno lete. Ja kao da ih sustižem, kao da ih hoću primiti, ali dan proleti, ode, nestane. Sve se tako brzo odvija. Život me je zarolao i bacio kao kuglu za rušiti čunjeve. I ja se samo kolutam, posrćem na neravninama, poskakujem na izbočinama, vrludam putevima.
Donosim odluke, kršim ih, jer jednostavno se pogubim. U mojim djelima fali ljubavi, u mom čekanju fali strpljenja, u mom trpljenju fali nade i vjere, u mom braku nedostaje razumijevanja, u odnosnu prema drugima nedostaje blagosti, u svakodnevnim poslovima nedostaje volja…i mogla bih tako unedogled. To je samo sitnica moje nedostojnosti.
Vraćam se sad opet na meditaciju, meni toliko dragu, koja me vodila i snažila, nadahnutu Isusom. Napisao ju je don Dolindo Ruotolo (već sam je spominjala). Kaže: ”Zašto se nepotrebno uznemirujete? Prepustite meni brigu za vaše stvari i sve će biti dobro, sve će se smiriti. Zaista vam kažem da svaki čin pravoga, slijepoga, potpunog predanja meni rješava najzamršenije situacije. Predati meni neku situaciju ne znači ljutiti se, mučiti i očajavati obraćajući mi se uznemirenom molitvom jer ja vas pratim i mijenjam nemire u molitvu. Predati se znači blago zatvoriti oči duše i ne misliti na žalost, nanovo se predati u moje ruke, kako bih vas ja sam prebacio kao zaspalu djecu u majčinu krilu na drugu obalu.”
Eto, jednostavno predanje. Isuse, misli ti. Ja nisam dostojna, ali Ti samo reci Riječ i sve se slaže. Sad mi u misli dolazi i pjesma sa Nacionalnog susreta katoličke mladeži u Šibeniku (2004.) koja kaže: ”Bacamo mreže na Tvoju riječ, Rabi, Kapetane. I punimo se, evo, izobiljem života…”
Sve trebamo raditi na Riječ. Tu je vjera bez sumnje, snažna i hrabra. Odvažna i bez oklijevanja. Što mi drugo preostaje?! Evo, sve uzmi, sve Ti dajem, sve Ti predajem, Ti vodi. I On hoće, bez obzira na našu nedostojnost. To je ono što je najznačajnije. Iskreno moli i dat’ će ti se. Neka to bude pametna, iskrena molitva začinjena ljubavlju.
I bez obzira na moju malenkost, i nedostojnost, ako gorljivo i iskreno molim, i sve predajem Njemu u ruke, odnosno imam živu i ne sumnjičavu vjeru, na Njegovu Riječ duša će ozdraviti, planina će se pomaknuti, i sve će se posložiti onako kako treba.