Danas svi izgovaramo mnoštvo riječi. Osim pokojeg muškarca, gdje se ubraja i moj muž i tata.
Pitam se da li stojimo iza svojih riječi?
Jutros sam dobila, tj. još sinoć, od svoje vjerne pratiteljice/prijateljice osvrt na moja zadnja dva teksta. I tako se naš razgovor kroz jutro produžio. Između ostalog spomenula se i iskrenost.
I sada ja razmišljam o tome.
Moj tata je meni pravi primjer ove izreke. Ako on nešto kaže to tako i bude. Njemu još uvijek njegova riječ i vrijedi. I muka mu je ako nešto iskrsne što poremeti njegovu riječ. Oduvijek sam se divila toj postojanosti.
U svom životu trudim se imati tu postojanost. Trudim se biti žena od riječi. Trudim se da mi riječ bude kao da sam potpisala ugovor s bankom. Trudim se da svima bude jasno da moje ”Da” znači ”Da”, a moje ”Ne” znači ”Ne”. I to nije baš lak posao. Tako da svaka čast tata.
Nekada se tako stvari poslože da ti baš ne odgovara ono što si prije rekao i obećao. Ali, hej rekao si! E, tu treba stati i izvagati. Meni vam u tim trenucima strašno savjest radi. Toliko jako nekada da fizički osjećam to. Kako sada. Dala sam riječ, ne mogu je prekršiti, ali u ovom trenu mi to baš i ne odgovara. I čovjek kao čovjek, slab i jadan, krene tražiti izgovore. Počne tražiti izlike, isprike. Pa složiš sto scenarija u glavi. Ali niti jedan nije dovoljno dobar, a znaš li zašto? Zato jer nisu iskreni. Zato jer si dao riječ. I ne valja je pogaziti.
U tim slučajevima na koncu pribjegavam tome da održim riječ, koliko mi to god bilo mrsko ili u tom trenu ”nepovoljno” za mene. Ako baš ne ide nikako, onda iskreno ispovjedim dušu osobi kojoj sam dala riječ, kažem kako stvari stoje. Pa vidim da li je moguće naći neki drugi put. Naravno, ako bi bilo nešto iznimno važno – tu za mene nema prevrtanja. U potpunosti se držim riječi. Nadam se da ste shvatili moju poantu.
I sve ovo što vam pišem, ili tipkam, kako hoćete, potpuna je istina, bez uljepšavanja. Ja sam samo jedna žena obična koja se trudi živjeti što ispravnije. Koja uvijek traži Boga u svemu. Koja nemilice griješi bez obzira na svu Njegovu dobrotu i onda se pokunjeno opet i opet Njemu vraća. Iznova padam, al’ što ćeš, moraš se dići i ići naprijed.
I onda kada moja vjerna pratiteljica/prijateljica napravi osvrt na moje tekstove, e onda se ja opet preispitujem.
Njoj nekada moje misli nisu shvatljive, a želi ih shvatiti. Volim što je tako otvorena. Ona onda propitkuje sebe i promišlja o sebi. Kada ona kaže da ona propitkuje svoja djela i sebe, mene uhvati strah, a opet i veselje.
Radost jer naš cilj je širiti Radosnu vijest. I ako sam nekoga barem pinkicu zainteresirala, ja sam radosna i ispunjena. E, ali s time dolazi i velika odgovornost. Ja nisam sveznalica. Daleko sam od toga. I sama sam još na putu otkrivanja i shvaćanja. Što ako ja nešto krivo kažem?! Uf, uf, uf… Ne smijem šutjeti, ne smijem biti mlaka, a nemam toliko znanja. ”Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, i nisi ni studen ni vruć, povratit ću te iz usta.” Ot 3,15-16
Mala digresija….znate šta mi sad svira u glavi?! Ljudsko biće je veličanstveno i mozak i duša i srce.
Idi kaži cijelom svijetu
da i slijepi opet gledaju.
Idi kaži cijelom svijetu
da Bog je s nama tu.
Otvori svoje uši
i slušaj riječi te;
tko sluša taj i čuje
da Bog je s nama tu. Da!
Kraj tebe stoji brat tvoj
a ti ga ne vidiš;
tko ljubi brata svoga,
tom prijatelj je Bog. Da!
Daj kruhom sad nahrani
sve koji gladuju,
i kada to učiniš
Krist Bog će biti tu. Da!
O Bože daj pozovi
k svom stolu ljude sve
i nahrani ih hranom
koju daješ samo ti. Da!
Znači velika je odgovornost na meni i na mojim riječima. I kako onda da budem kao trska koju vjetar ljulja kako on hoće. Moram biti stijena. Riječi mi moraju imati težinu, moraju biti iskrene i moraju imati argument. Sad mi na um pada današnje razmatranje.
”Stoga, tko god sluša ove moje riječi i izvrši ih, bit će kao mudar čovjek koji sagradi kuću na stijeni. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi, i sruče se na tu kuću, ali ona ne pada. Jer – utemeljena je na stijeni.”- Mt 7,24-26.
Znači, ne preostaje mi ništa drugo nego i dalje ustrajati, tražiti, propitkivati. O riječima razmišljati. I učiti, učiti i učiti. Razmatrati u tišini kako bih što bolje shvatila i mogla prenijeti. I uzdati se. ”Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali s krotkošću i poštovanjem, čiste savjesti…” 1 Pt, 3,15-17
Tu mi sad dolazi citat iz Jakovljeve poslanice: ”Pokaži mi svoju vjeru bez djela, a ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru… Hoćeš li spoznati, šuplja glavo, da je vjera bez djela jalova?” Jak 2, 18,20.
To je bit svega. Djelima i svojim životom moram pokazati svoju vjeru. Držati se svoje riječi i činiti onako kako treba. A da bih to mogla, moram raditi na sebi. Trenirati svoju savjest, ispravljati se, duhovno rasti, pa mi neće riječi biti krive.
Sve to sama, jasno je kao dan, ne mogu, ali imam pomoć. Duh Sveti je uvijek tu, samo trebam biti otvorena. Kao i kod apostola. ”Ne budite zabrinuti kako ćete se ili čime braniti, što li reći! Ta Duh Sveti poučit će vas u taj čas što valja reći.” Lk 12,11-12.
Riječi mi moraju biti čvrste, a bit će čvrste i postojane onoliko koliko ja vjerujem. Trudit ću se i dalje ustrajati i ne posustati kako biste me mogli držati za riječi, a ne za rogove.