“Ljubav mi je sve objasnila, ljubav sve riješila…” (papa Ivan Pavao II)

Nedavno (sada je to već davno) sam bila na kavi sa svojom dragom prijateljicom. Naravno da smo pričale o svemu. Tako su na red došla i pitanja o Bogu, vjeri i Crkvi. Nju jako zanima što ja to imam i vidim, a ona ne. Nju zanima moj osobni osjećaj. Moj unutarnji svijet. Zanima je zašto mi je nešto važno, zašto stremim ka nečemu i kako neke stvari mogu pojmiti na posve drugačije načine nego ona. Moja prijateljica ima silna pitanja. Vidim da se i ustručava postaviti neka. Ovim joj putem poručujem da je to bespotrebno. Također, ovim putem joj poručujem i riječi iskrene zahvale. Njena pitanja i mene bude i razbuđuju. Mene tjeraju na promišljanje, mene nagnaju da uđem još dublje u svoj odnos s Bogom. Nju sam vam već spominjala. Po  tome možete i zaključiti da je ona moj vječiti pozitivni pokretač.

No, da ne duljim dalje. Ona ima dobra pitanja, a ja nemam sve odgovore u istom trenutku. I o tome sam već pisala. Obećala sam već tada da ću se truditi. I zaista to radim. Ide mi puževim korakom. Ja kao katolik sam dužna prenositi Radosnu vijest. Dužna sam svojim odgovorima i djelima potaknuti druge na promišljanje.

”Neka vam Krist Gospodin bude svetinja u srcima! Budite uvijek spremni na odgovor svakome koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama; ali s krotkošću i poštovanjem, čiste savjesti, da se oni koji kleveću vaše dobro življenje u Kristu posrame u onome u čemu vas kude.” 1 Pt 3, 15-17

Mene ovo baš potiče, ali također i baca u iskušenje i sram. Sram jer nisam bila kadra svojoj prijateljici dati pravo obrazloženje nade koja je u meni. Potrebna je i meni reevangelizacija. Nisam joj u potpunosti svojim životom to pokazala, a niti riječima objasnila. Iskušenja koja se tu javljaju su upravo suprotna ovome što se navodi. Nerijetko mi katolici s visoka, bez poštovanja i puni oholosti bacamo floskule, bez da je i nama sve posve jasno, a kreposnog života ni na vidiku. (Ne odnosi se to na svakog katolika, da ne bude zabune.) No, to zaista ne može donijeti ploda. Nasilno pojašnjavanje, guranje i ponižavanje nije u stilu Isusovom. To su riječi bez djela.

”Tako i vjera: ako nema djela, mrtva je u samoj sebi.” Jak, 2, 17-18.

Kako kaže pokojni prof. Ivančić: ”Ako ne vidiš iz mog ponašanja, iz mojih promjena u životu da sam imao osobni susret s Bogom, onda ja ne trebam ništa pričat. Riječi nisu dovoljne.”

Prvo što sam navela je poticaj. Mene osobno ovo potiče na veći duhovni rast. Na pobjedu vlastite duhovne lijenosti, a sve na veću slavu Njegovu. Ako će i jedna moja riječ, vođena Duhom Svetim,  pasti na plodno tlo, veće radosti od toga za mene nema (to se odnosi i na djela koja činim).

Nakon promišljanja odlučila sam dublje ući u sva pitanja koja mi je postavila, i kojih se sjetim, također i pitanja drugih osoba koje me okružuju. Moj naum je pokušati odgovoriti na pitanja. Što jednostavnijim rječnikom, potkrijepljeno Rječju. Također, neću se libiti za neke nedoumice tražiti i pomoć pametnijih od mene. Ujedno ću se prvenstveno truditi obrazlagati svoje unutarnje stanje i zašto je to tako. Ma da priznajem da za neke stvari koje osjećam ne postoji dovoljno dobra riječ u našem jeziku.

Prvo pitanje

Davno mi je postavila jedno pitanje. Zašto baš tebi, koja si tako dobra osoba (po njezinom sudu), Bog šalje takvu trudnoću punu stresa, punu nepoznanica, i k tome još ”bolesno” dijete? Zašto? Ima toliko zločestih ljudi koji u životu prolaze bez ikakvih poteškoća, briga, i sve im u životu ide kao po ”špagi”. Zašto tebe opterećuje koja Mu vjeruješ i trudiš se biti dobra i bolja? Zašto Bog tebi šalje tugu ako je On tako dobar? Zašto općenito dobrim ljudima Bog šalje nevolje i nedaće, bolesti? To je uvijek prvo pitanje svake osobe s kojom razgovaram.

Slijedi moj pokušaj odgovaranja.

Moj Bog je dobar Bog. On me nikada na mom dosadašnjem putu nije ostavio. Samo što sam ja znala odlutati. On me uvijek držao za ruku i vodio. I kada sam uzmaknula od Njega, on me svojom rukom tražio. On me zvao. Kao što me i dan danas zove. To nije nametljivo, vrlo je diskretno, ali snažno. Ponekad i nečujno, ako ne utišaš svoje misli. Ali On je tu. Kao što sam svojoj prijateljici rekla, može mi bilo tko reći bilo što, možda ti neću znati odgovoriti na pitanja, ali moju vjeru u Njega iz mene ne možeš iščupati. Ja osjetim Njegovu stvarnu prisutnost.

Ponekad odlutam, zastranim, ali znam da me On uvijek, kao milosrdni Otac čeka raširenih ruku. Zašto je mene, baš mene poveo ovim putem? Ne znam, odmah ću ti reći, ali ja sam mu iz dubine svoga srca zahvalna. To je bio najbolji put za mene. Nisam to tako shvaćala tada, ali sada mi je puno jasnija slika. Kada me je poveo tim putem, nije mi bilo lako. Često sam se osjećala turobno, bezvoljno, potišteno i odbačeno. A strah je bio golem. Strah od nepoznatog, strah od same sebe. Trenutno vam ne mogu riječima niti opisati količinu straha. Ali znate šta je to? To je nedostatak vjere, nepotpuno prepuštanje Njegovoj volji.

Tako je bilo i sa učenicima na Genezaretskom jezeru kada je na lađu navalila oluja. Bura je bjesnila, valovi su ih udarali. Lađa se punila vodom. A gdje je Isus bio za to vrijeme? Isus je bezbrižno i za njih nonšalantno spavao. Zamislite kako su se učenici osjećali. Ljutito, napušteno i u smrtnom strahu. Nisu mogli vjerovati da ”ovaj” spava usred takve oluje. Kakav je to prijatelj? Kakav je to Sin Božji? Ostavio ih je same! Tu se treba zapitati zar bi zaista bilo moguće spavati po takvom vremenu. Na uzburkanom i podivljalom jezeru? Kada su ga probudili, On je samo rekao oluji da umukne i sve se utišalo i smirilo.

”Što ste tako plašljivi? Zar još uvijek nemate vjere?” Mk 4, 40-41.

Upravo ova scena je preslika nas, mene i tebe. Strah me izjedao toliko da sam smetnula s uma Božju blizinu.

”Ali ti, Gospodine, daleko mi ne budi; snago moja, pohiti mi u pomoć.” Ps 22,20

Sad zamislite ovo. Čim sam mu se obratila sa iskrenom molbom, čim sam iskala, čim sam kucala na vrata, On se odazvao, On me zagrlio, On me primio. On mi je dao mir. On mi je dao snagu. On me uzeo za ruku usprkos mojoj malovjernosti i zajedno smo hodili kroz cijelu trudnoću. Nenametljiv je, blag, a tako čvrst i postojan. Sve sam mu predala, baš sve. Ljepšeg osjećaja na svijetu nema. I On čeka. Strpljivo te čeka. Ne gura se, ne nadima se. Nije razdražljiv, strpljiv je. Sve vjeruje, svemu se nada i sve podnosi. Zauvijek je tu.

Nisam znala što će biti, nisam znala hoću li ostati sama, kako ću to podnijeti. Ništa nisam mogla napraviti. Bila sam potpuno bespomoćna, a ujedno sam bila tako snažna. Bila sam i uplakana, ali sve sam Mu predavala, i On je svaku suzu obrisao s mog lica. Kada god bi pala u tjeskobu, nemir, bezdan, On je bio tu, pružio mi ruku, privinuo me uz sebe.

Kada sam bila tužna, baš tada je progovarao kroz neke osobe pored mene. Kada sam bila ljuta, baš tada je izlio rijeku svoje milosti. ”Nevolja” i ”tuga” su bile tu, a ja sam išla naprijed. S pouzdanjem.

”Jer nije prezreo ni zaboravio muku jadnika,i nije sakrio lice svoje od njega;kad ga je zazvao, on ga je čuo.” Ps 22, 25

Smisao svega je da se prepustiš Božjoj volji sa punim pouzdanjem i vjerom da će tako biti najbolje. Ne treba previše brinuti. Ne treba sve preispitivati. Ne treba sve razumjeti, jer i ne možeš. Tvoj ljudski okvir je preuzak. Ne vidiš širu sliku. Nikada i nećeš. Jednostavno trebaš imati toliko vjere da se možeš na leđa baciti jer znaš da će te uloviti.

”Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju.” Iv 20, 29.

Zašto je baš mene Bog odabrao da hodim tim putem? Ne znam. Nemam pojma. Zašto sam baš ja majka Josipova? Ne znam. Zašto je baš meni, slabašnom crvu, poslao dijete sa DS? Ne znam. Ali On zna. A ja sam prihvatila Njegovu volju. I sretna sam. I beskrajno zahvalna na Josipu, upravo takvom kakav je.

Mislim li ja da je Bog nepravedan prema meni? Prošla sam stresnu trudnoću, imam dijete sa ”posebnim potrebama”, nemam sve što netko drugi ima, nemam sama svoj stan, nemam lude financijske mogućnosti, ne idem na godišnji odmor, ne mogu si priuštiti sve što želim, posvađam se s mužem, nekada se ne razumijemo nikako, imam ludi strah od vožnje auta….(i ovo se dijelom riješilo).

Mislim li ja da je moj Bog mene rastužio i unesrećio? Jesam li ljuta na Njega? Jedno veliko ne na svako pitanje.

Koliko god mi je bio težak taj period. Koliko god sam osjećala bespomoćnost, padala u besmisao i očajanje. Tako sam se uvijek dizala i osjećala novu snagu. A snaga je samo bujala i rasla.

Koliko god mi u trenucima ništa nije imalo smisla, sve je na kraju ispalo savršeno smišljeno. A to bi i trebala biti odlika nas kršćana. Ako padneš – diži se, ne ostaj u blatu, idi naprijed.

Ja nisam unesrećena. Ja sam beskrajno blagoslovljena, koliko god to nekome sa strane izgledalo nemoguće i lažno. Prijateljica kaže – kada pomisliš na Josipa bez DS ne bi li ti to pružilo veću sreću i blagoslov? A ja odgovaram da ne mogu zamisliti njega bez DS. Mnoge stvari bi možda bile lakše, a možda i ne bi. A zašto? Jer moje biće ne bi bilo toliko izmijenjeno u odnosu na prijašnje. Ja sam u tih 9 mjeseci izmijenjena. Da nema DS možda ne bi bili tako privrženi, možda bi se bavila trivijalnim stvarima. Možda netko iz našeg okruženja ne bi bio promijenjen….

Da, život bi bio potpuno drugačiji. Josip bi sada možda pričao, ja bi se vjerojatno vratila na posao. Tko zna bi li nam novi život bio na putu?! Ali tko zna što bi nas čekalo za dvije, tri godine. To ne znam ni sada. Ali ja vjerujem da je ovo najbolji put za nas.

Da, bilo bi sve drugačije. Ja bi bila ona stara, prije Josipa, ona stara prije trudnoće. Vjerujte mi ja ga ne zamišljam bez sindroma. Josip je moj takav. To je on. Nisam ovakvu ljubav mogla niti zamisliti. Svaki strah o kojem sam vam već pisala ugašen je. Jesam li ja sretna? Jedno veliko da. Da li razmišljam o budućnosti? Naravno. Da li je se pribojavam? Da, ali ne želim da mi taj strah ugasi radost sadašnjeg trenutka.

Bog sve okreće na dobro onima koji ga ljube. Kada misliš da nema izlaza, da si bespomoćan i na dnu i da je sve gotovo i crno i nema smisla. Baš tada zavapi i predaj se potpuno, svim srcem, iskreno i čeznutljivo za Bogom.

Obećajem ti da će se stvari raspetljati. Obećajem ti da se nećeš ugušiti u smradu ovoga svijeta. Obećajem ti da će te Bog voditi. Samo mu se bezrezervno predaj. Vidjet ćeš i osjetiti naljepše stvari. Bog iz najjadnije situacije može izvesti najveličanstvenija djela. Bog iz zla može napraviti dobro. Na nama je samo da vjerujemo.

A kada si na dnu tada imaš mogućnost nogama se silno oduprijeti od tlo, prihvatiti ruku koja ti se pruža i odskočiti. A kako se prepustiti kad ne vjeruješ toj cjelokupnoj ”priči”? Kad vjeruješ da nešto ima, ali ti je ta ”priča o Isusu” potpuno pretjerana i nerealna?

Zašto taj dobri Bog dopušta tugu, nasilje, zlo, bolesti…

Draga moja prijateljice i svi. Ja ne znam i nikada neću znati odgovor na svako pitanje. Čovjeku je dana slobodna volja. To je ljepota našeg Boga. On nas je samo iz ljubavi stvorio, sve nam je dao i podložio nama. A dao nam je slobodnu volju u koju se ne petlja. Sam biraš put. Hoćeš s  Njim pod ruku ili ćeš bez Njega. On ti nije obećao lagodan i besteretan život. Sam Isus ga nije imao. Zašto misliš da baš ta tuga neće donijeti neko veće dobro, neku veću sreću? Iz zla se može izroditi i nešto dobro. Zar ne?

A obećao nam je: ”Ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta.” Mt 28,20.  Rekao nam je da nam je i svaka vlas na glavi izbrojana. Također, mnogo puta nam je poručio da se ne bojimo. Ljudi čine što žele. Hode putem koji žele. Bog ne dira u slobodnu volju. Ali On te uvijek poziva, da ideš s Njim i da nećeš biti sam.

Neke stvari ne radi Bog. Bogu je nemoguće proizvesti zlo, jer On je sama ljubav i dobrota. On nas može kušati i to čini. Ali On ne proizvodi zlo. Zlo je odsutstvo dobra.

”Sinko moj, ako misliš služiti Gospodinu, onda budi spreman na kušnju! Ali budi hrabar, izdrži i nemoj se prenagliti u vrijeme kušnje! Prioni uz njega i ne otpadaj od njega, da na kraju života budeš uzvišen!” Sir 2, 1-3

Sam Isus je bio kušan, pa zašto ne bi bili i mi?! ”Ta vjeran je Bog: neće pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod da možete izdržati.” 1 Kor 10,13.

Evo ja sam na svom putu imala neke mogućnosti.  Mogla sam roditi Josipa i ostaviti ga. Imala sam slobodnu volji i sve mogućnosti, čak i silne razgovore, da mu uopće ne dozvolim da udahne prvi dah.

Odabrala sam Josipa roditi i odgajati, bez obzira na DS i na sve  moguće popratne dijagnoze. (Ne želim da se ikome učini da se ovom rečenicom uzvisujem – to mi nije cilj. ) Odabrala sam put koji je u tom trenutku izgledao teško i posut trnjem. Odabrala sam hoditi s Bogom. A On me je na kraju ovog malog dijela staze mog života, toliko blagoslovio. Izlio je svoje beskrajno milosrđe na nas. Na Josipa, na muža, na mene, na naš brak. Izlio je ljubav u naše obitelji. Kroz Josipa je došao k nama. Pošla sam tim putem, a On me obasuo tolikom ljubavlju, nježnošću, mirom i srećom.

Da samo znate koliko ljudi mi je prišlo i reklo da Josip zrači, da ima nešto posebno u njemu. Da je toliko topao i ne samo zato jer ima DS (obično to ljudi povezuju). Ja ću vam reći što je to. Iz njega bez riječi progovara Duh Sveti. To dijete je posvećeno srcu Isusovom, zaogrnut je Josipovim plaštem, u krilu je Marijinu. Davnih dana ja sam ga predala Bogu u potpunosti, to je prvenstveno Njegovo dijete, nije moje. Ja sam ta sretnica koja ima mogućnosti biti mu zemaljska majka na njegovom putu. Ja sam bila dostojna primiti Josipa – Bože kako si samo velik.

Bog me kušao i kušat će me i dalje. Ne znam što mi sve slijedi u životu. On kušnjama želi u nama stvoriti nepokolebljivu vjeru. Kušnjom me želi približiti k sebi. Ispituje našu vjeru. On je ljubomorni Bog i želi nas samo za sebe. Ne mlakog, ne studenog nego vrućeg. A tu ima posla.

”I prolazeći, vidje čovjeka slijepa od rođenja. Njegovi ga učenici zapitaše: ‘Učitelju, tko sagriješi: ovaj ili njegovi roditelji te se rodi slijep?” Isus odgovori: ”Ni on ne sagriješi ni njegovi roditelji, nego je to zato da se objave djela Božja na njemu.” Iv 9,1-4

Ja sam se promijenila. Mogu svjedočiti također da se naš brak promijenio i učvrstio. Svjedočiti mogu o ljudima oko sebe i riječima koje su mi upućivali. U rodilištu je bilo žena koje su se divile hrabrosti. Josipovi liječnici svi redom ostaju zadivljeni njegovim razvojem. Mnoštvo ljudi oko nas ostane dirnuto nakon susreta s njim. Draga prijateljice i samu tebe je sve to skupa navelo na promišljanje. Što želim reći? Želim reći da kušnje nisu nabacane bezveze. Ja pravi razlog ne znam. Ali sada s odmakom vidim što sam sve dobila dok me se kušalo. Zašto ”dobri” ljudi pate? Zašto djeca obolijevaju? Zašto odrasli umiru u mukama? To će ostati tajna o nama. I u samoj prisutnosti Isusa postavljeno je pitanje i nedoumica vjere – ” Ako si Sin Božji, siđi s križa” Mt 27, 40.

Da bi nakon kratkog vremena i na samom koncu Isusove muke na križu i oni nevjerni uzviknuli: ”Ovaj je zaista bio Sin Božji.” Mt 27,54

Draga prijateljice, nije nam na ovom svijetu sve poznato i neće biti. Kao što ne možemo dokučiti beskrajno Božje milosrđe i ljubav, tako ne možemo niti shvatiti Njegov naum i planove. Nije nam to dano. Patnje i kušnje su tu da naš čiste i pročišćuju, da nas osnažuju, da nas bace Kristu u naručje, da spoznamo da bez Njega ne možemo, da nam se pokaže da je On uvijek ovdje, i u dobru i u zlu, pruža svoju ruku i svoje rame. Daje zaštitu i utjehu i da je bez Njega sve teže.