Ti moraš biti jaka za njega, a ja za tebe

Dogovoreno je. Idem na carski rez (CR). Pripremaju me, nakon što sam cijeli dan provela na CTG-u, koji im je bio sumnjiv. Ujedno mi je i tlak porastao, dijete je veliko plus sumnja na DS. Bojim se. Ali, što se mora nije teško. HA HA

Kateter. Vožnja na krevetu do sale. Tabletice jedne, druge. Hladna operacijska sala, unutra njih, čini mi se petero. Bože, kakav strah u meni. Golo, prekriveno tijelo mi podrhtava. ”Sjednite u turski sjed.” Mislim u sebi, pa kako je to uopće moguće, gle mi trbuh?! Ali ajde, sjednem ja nekako. Misli mi se komešaju i vrpolje. Trese me neka groznica. Samo razmišljam kako bih se ustala, kako bih skočila sa tog kreveta i počela vikati ne, ne, ne ja to ne mogu! Odustajem! Prekinite sve, molim vas! Čekat ćemo da on sam odluči doći na svijet.

No, ja nisam osoba koja odustaje i nisam osoba koja stvara scene. Ja sam samo poslušan pacijent koji se svađa sam sa sobom u svojoj glavi. Liječnici su odlučili, ja sam prihvatila. Ide injekcija. Spinalna anestezija. Prestajem polako osjećati svoje noge. Čudan osjećaj skroz. Kreće sve.

Samo osjetim pritiskanje i neko povlačenje, navlačenje, stiskanje, guranje i tako neko vrijeme. I evo ga… Dijete je tu….moje još uvijek bezimeno dijete se rodilo.

Zašto ne plače?! U glavi mi neka zamršenost. Vidim ga tamo sa sestrama, zamotan u neku bijelu plahtu. Pokušavam vidjeti što rade. Plači dijete, plači molim te! Daj da te čujem, daj da ti čujem glas. Nije prošla ni sekunda počeo je. Čujem sestre kako mu govore i smiju se kako se dere iz svega glasa.

Evo ga! Donose ga meni! Kucnuo je čas. Trnci mi prolaze tijelom. To je to! Sad ću ga vidjeti napokon. Prislanjaju ga na moje lice. On prestaje plakati. Sestre se čude i govore vidi ga kako zna da je pored mame. Jedino što vidim je kosica crna poput ugljena proviruje iz te plahte u kojoj je zamotan i mali bucmasti obraščići. Topao je. I izgleda poput babuške. Dala sam mu poljubac. Pustila suzu neku zbunjenu. Rekli su da je sve u redu i da ima DS. Čestitali su mi. Jesu i hvala im na tome, jer čitala sam da često to ne naprave. Zaista su svi bili divni. Još jednom, hvala im na tome. Sestre su ga morale odnijeti jer su rekle da mu je hladno.

A ja… Ja sam ostala u svom bunilu. Suze, sreća, strah, nepoznato, tuga. Zatim sam se počela prekoravati, dok sam još ležala na stolu: ”Pa kako si ga samo tako ovlaš poljubila? Kakva si ti uopće osoba?” Sama sam. Zašto mi muž nije ovdje? Oh, kako mi samo nedostaje… On bi sve znao. On bi sve riješio. On bi me samo zagrlio i sve muke bi nestale.

Jesam li sretna?! Jesam li tužna?! Što li sam?! Jesam li smušena od tableta i anestezije. Uspavali su me dok su šivali ranu.

Sljedeće čega se sjećam je polumračna soba. Svi oko mene leže. Čuješ aparate. Odjednom vidim nečije krvave noge na svom krevetu. Kakva scena. Hororac. Inače sam tako ,,hrabra” osoba. Trebalo je par sekundi da shvatim da su to moje noge i da me sestra briše. Ostala sam ležati u toj sobi dok nisam uspjela noge saviti u koljenima. Tako sam se trudila da to napravim čim prije. Ali ne ide, pa ne ide onako kako si sam zamisliš da mora ići. U međuvremenu sam čula da je zvao moj muž. Sad sam mirna jer i on zna da je sve gotovo. Kako mu se samo želim javiti. Reći mu da je gotovo. Da sam živa. Želim mu čuti glas. Želim mu sve reći. O djetetu ne znam ništa više. Tek ujutro.  A jadan moj muž, on pak ne zna ništa. Kako se on osjeća?! Je li sretan?! Je li ljut?

Trudila sam se iz petnih žila da savijem te noge što prije. Stvarno jesam. Samu sam sebe tjerala ajde, ajde ne budi slabić. Samo da čujem njega. Pokušavala sam svaki trenutak mogu li sada. I nakon izvjesnog vremena uspjela sam. Odvezli su me na odjel. Sestre su bile predivne, brižne i nježne. Prošla je ponoć kad su me dovezli. Dali su mi mobitel. Tamo me  je dočekala, među mnoštvom poruka, i njegova poruka u kojoj je stajalo samo: ”Ljubavi?!” Osjetila sam da nije više mogao izdržati ni on da me čuje. Osjetila sam njegovu i sreću i strah.

Nazvala sam ga. Rekla sam da sam rodila i da je naše još bezimeno dijete veliko i bucmasto. On je samo rekao: ,,Tatin junak”. Zamolila sam ga da se ne žalosti zbog DS i da mi oprosti. On je samo rekao da se ne žalosti i da šta ja pričam, on je sretan, on je postao tata. A sve što sam htjela je vidjeti njegov izraz lica, tada bih znala govori li istinu.

Postali smo tata i mama….ej ljudi….

 

Dan drugi

Drugo jutro doveli su moje dijete. I dalje sam bila zbunjena. Ne znam da li su svi tako ili samo ja. Osjećala sam neku krivnju, a bila sam radosna. Izjedalo me nešto u prsima, što ni dan danas ne mogu dešifrirati točno. U biti strah u meni je bio golem. Svi zovu, čestitaju, a ja ne znam da li je itko istinski sretan. Da li je to samo privid? I zbog toga se osjećam izgubljeno.

Mužu sam se ispričavala i molila ga da se ne ljuti što sam mu rodila dijete sa DS. On je uporno i strpljivo odgovarao da njega nije strah, da će on biti tu za nas i da nas voli i da je ljubomoran jer ne može vidjeti dijete. ,,M nisam ljut, postao sam tata.”

Ali ta konfuzija osjećaja u meni je nešto toliko zapetljano, ni sama još sada ne mogu dokučiti sve te osjećaje. Znam samo da se pomalo stidim. Ali je bilo nemoguće ispetljati se taj dan iz toga svega. Hoće li me svi poprijeki gledati? Je li itko sretan zbog nas?! Kako mi ljudi imamo iskrivljen pogled i uzak okvir gledanja.

Sljedeće jutro su ga ponovno donijeli. Kad sam ga vidjela u onom plavo bijelom bodiju koji mu je bio premali (imao je dekolte) kao i gotovo sva druga odjeća jer je bio beba od 4500 kg, tada kad sam ga vidjela sve mi se razbistrilo. I sada mi je ta slika na zaslonu. Tada sam ga pomazila po glavi i napravila mu frizuru. Tog trena sam se zaljubila u svoje dijete. Tog trena mi više nije bilo važno tko što misli. Srce mi je zaigralo, duša je letjela.

Možda ćete me osuditi jer sam tek drugi dan dobila te osjećaje, ali nije ni važno. Osudite me. Moja ljubav prema njemu neće biti nimalo umanjena. Toga dana u tom premalenom, dekoltiranom odijelcu on je postao moja velika ljubav. Nisam ga se mogla nagledati. Ti bucmasti obraščići, ta crna kosa, mali i debeli prstići. Kako se samo privinuo uz mene, a ja uz njega. Nisam ga htjela pustiti. Spavala sam uz njega mirna. Spavala sam sretna i ispunjena. Ništa mi više nije bilo važno.

Halo ljudi ja sam mama!!! Ja sam mama ovom djetetu. I nije me briga što ima DS. Volim tu njegovu brazdu na dlanu, volim njegov višak kože na tom malom debelom vratu, taj mali nosić, ravan profil. Ovo klupko sreće je moje dijete. Ova mala kiflica je razlog moje sreće. Ovo je moje čudo! Naš blagoslov! Naš dar!

Pedijatrica dan prije je rekla da se po fenotipu lica vidi da ima DS, no nisu radili kariogram. Rekla je da nema potrebe za time. Dobila sam savjet da bez obzira na sve tražim kariogram.  Što i jesam.

Kada su dolazili u vizitu, neki pedijatri su me gledali samilosno i pričali najtiše što su mogli: ”Mama, Vi sve znate.” A ja bi odgovarala pokunjeno: ”Znam.” I prelazili su na drugu ženu. A ja sam se osjećala da nisam dostojna da pitam nešto. Da mi je ova pamet tada bila drugačije bi tekao razgovor. I pri tome ne mislim da bih bila bezobrazna, ali svakako ne bih dozvolila razgovor na tom nivou.  Pobogu, dobila sam dijete kao i svaka majka na tom odijelu i dajte mi informacije koje dajete i drugim majkama. Da li je sve u redu. Ne morate vi uopće odobravati moju odluku, ali budite profesionalni. Ne bi bilo na odmet da za žene postoji i nekakva psihološka pomoć, razgovor ili bilo što. Nismo sve iste, ne nosimo se sve na isti način. Evo i meni je trebao jedan cijeli dan da dođem k sebi. Da prihvatim novonastalu situaciju, i to ne samo to da mi sin ima DS, nego i to da sam ja sad majka.

Zamislite kako je ženama koje nisu niti u jednom trenu posumnjale u to. Nisam od osoba koje traže da ih se gladi perjem, ali želim konkretan odgovor i razgovor. Ne moraju biti nikakvi osjećaji upleteni. Ja cijenim profesionalnost. Poštuj moju odluku i ponašaj se prema meni kao i prema svakoj majci u toj sobi. I ne, ovime ne želim ocrniti niti jednog liječnika, a još manje sestru u bolnici, kao i čistačicu i sve drugo osoblje. Svima njima se iskreno divim. Nije im nimalo lako. Samo dajem svoj kut viđenja. Zaista su svi bili dragi i pristupačni za sve. Ti ljudi u bolnicama, od sestara, liječnika, čistačica i drugog osoblja, oni se stvarno krvavo narade. I svaka im čast. Ovo što sam napisala o pedijatru je samo moje mišljenje i možebitni savjet. Ne snalaze se niti svi liječnici u svemu. Nikada niti oni ne znaju s kime razgovaraju. Ali evo ja bih cijenila da su došli i rekli na glas, mama vi znate da je dijete rođeno sa DS. Dijete je u redu, hranimo ga, promatramo. Dijete uredno kaka, piški i jede. U biti sve što su rekli i drugim majkama. No, dobro. Nije za zamjeriti nikome.

 

Dugih 12 dana

Nadala sam se da će me pustiti već treći dan, kako su i puštali sve druge žene na odjelu CR. No, međutim to nije bio slučaj. Taj isti dan kad sam prigrlila svoje dijete i nisam se željela odvajati od njega dobila sam informaciju da je uzet na promatranje jer se čini uspavanim. Bol, plač i tuga i opet sve ispočetka. Srce je ponovno razderano, duša u mukama. Nemam nikakvih informacija. Tek drugi dan u 11h.  Dobio je nekakvu infekciju. Nisam dobila odgovor kakvu. Liječili su ga antibioticima. I imala sam ga pravo vidjeti samo jednom na dan u 11h. No, to nije sve. Ima problema sa disanjem. Informacije dolaze na kapaljku. Smjestili su ga u inkubator.

Trenutno mi je samo njegova slika iz inkubatora u glavi. Oko njega sve male i sitne bebice, nedonoščad, a na kraju sobe moj mali bumbar.

No, tada mi nije bilo smiješno. Ne mogu sada uopće dočarati ponovno vrtlog mojih emocija. Kako sad?! Pa sad sam ga imala, sad ga opet nemam. Svi imaju svoju bebu pored sebe, a ja nemam. Tada već kreće moja saga sa izdajanjem. Prvo ručno, pa nakon par dana tražiš izdajalicu. Sedam puta na dan u točno određeno vrijeme donosiš mlijeko. No, to je priča za neki drugi put. Priča sama za sebe.

Osjećala sam da su mi ga oteli i da mi ništa ne žele reći o njemu. Osjećala sam da mi taje informacije. Osjećaš da su se svi urotili protiv tebe. Bio je u inkubatoru, sa kisikom i dobivao antibiotike. Dobila sam informaciju da muž može doći vidjeti svog sina. A ako on dolazi to znači da ću ga i ja moć  na sekundu vidjeti. Mali tračak radosti i veselja.

Vidio je sina. A tako sam htjela biti prisutna kada se to dogodi prvi put. Htjela sam vidjeti njegove oči, jer one mi uvijek sve kažu. No, nažalost nisam. A budući da sam ja osoba koja izričito sluša propise i zakone, nisam ni muža vidjela kako bi to netko drugi iskoristio. Naime, zbog korone su nam bili zabranjeni posjeti. Ali, ja sam bila u sobi 10 metara od njega i nisam mogla izdržati. I izašla sam samo da se vidimo oči u oči, ali ništa drugo. Bili smo zbunjeni i jedan i drugi. Nismo znali što reći. On mi je samo rekao: ”E, dobro ti stoji taj šlafurk.” Dva tinejdžera.

Bebu su mi opet pustili sa intenzivne. Još uvijek je bio na antibiotiku i bit će još barem 7 dana. No, kisik mu više ne treba. Ali sada premještaju mene. Nikada kraja.

Više nije bilo mjesta na odjelu CR, a budući se ja jako dobro oporavljam prebacili su me na odjel babinjača tj odjel na koji idu prirodni porodi. I opet ostajem bez njega. Pedijatri ga ipak ne žele pustiti još bez nadzora, da bude sam sa mnom u sobi. Koliko god mi je to teško palo shvaćala sam odluku i poštivala je. Tako je najbolje za njega. Ja ću se posvetiti izdajanju.

Teško je bilo biti u sobi sa svim tim ženama. Sve dolaze i odlaze za 2-3 dana. Sve su sa svojom djecom. Leže zajedno, spavaju. A ti kao da si na odmoru. Došla malo ležati i gledati majke. Teško mi je to padalo. On je sam dolje u nekom krevetiću, nema mamu pored sebe sada kada mu je najpotrebnija. Kako će se to odraziti na njega, jer svi kažu da djeca osjećaju. A moje ne osjeća mene. Ja sam ga izdala. Ajme kakvi osjećaji duboke krivnje, žaljenja, nemoći. Sve bi dala za njega, a ne možeš ga niti vidjeti osim to jednom ujutro na svega nekoliko minuta.

Jako dugo je potrajao taj naš boravak u bolnici. Cijela vječnost. Kasnije kad sam vidjela koliko ima predivnih majki koje leže tamo i po dva-tri mjeseca jer su prerano rodile, a imaju i drugu djecu doma, a one leže u bolnici kako bi bile uz svoje mališane. Svaka čast žene!

Zamislite, a posjeta nema. Ne smiješ izaći iz bolnice na dvorište. Nemaš slobodu. Ako to nisu hrabre i snažne žene onda ja ne znam tko su. Tu ti strada psiha. Nikoga od svojih ne vidiš. Svaka čast! One su mi bile u tom trenu pokazatelji pravog smjera. Ako one mogu već toliko dugo, ma kako ne bi mogla ja. I nekako se privikneš na boravak tamo. Ufuraš se u rutinu.

Buđenje rano ujutro, izdajanje, doručak, izdajanje, predavanje, trčiš pred dječju sobu vidjeti dijete i pokupiti nove info, ručak, izdajanje, tv, izdajanje, večera, izdajanje, druženje, izdajanje, tuširanje, previjanje, izdajanje i spavanje. Upoznala sam predivne žene i one malo manje predivne. Spoznaš mnoštvo stvari o sebi i drugima. Spoznaš podosta i o svom braku i mužu. Utvrdiš još jednom da je tvoja obitelj opet i uvijek uz tebe. Kao i prijatelji.

U bolnici je bilo još stresnih situacija. Nešto kao sa srcem nije u redu, pa pluća. Ali evo Bogu hvala, on nema problem niti sa jednim. Pisati ću o mogućim bolestima i najčešćim stanjima kod djece sa DS.

Moram priznati da još nisam zaboravila osjećaje u tim nekim trenucima, te strahove, zebnju, nemir, bespomoćnost. Najgora je bespomoćnost i usamljenost.

Kako sam bila tužna zbog muža. Kada je jednom prilikom rekao da je usamljen, a vjerujem da je. Dobio je dijete, a 2 tjedna niti djeteta niti žene. A čuti od njega da je usamljen ufff…. Kada je to rekao mene opet pere krivnja. Pa kakva sam ja žena? A kako da mu pomognem?! Bili su tu strašni izljevi ljubavi. Spoznaje i duboki osjećaji.

Otvore ti se oči. I to oči duše. Vidiš koliko ste vezani. Kako su vam duše isprepletene. Vas dvoje dobili ste dijete. Vas dvoje. Nekad ludovanje u Purgeraju, sada dijete. Kaže muž, proletjelo za čas, 12 godina.

Sada kada na to sve gledam sa odmakom ne djeluje tako strašno. Ali ti trenuci meni osobno su bili jako teški. No, sve čovjek preživi i svašta čovjek podnese. Poslije se samo sjećaš.

A mi smo dobili našeg sina. Potpuno zdravog dječaka. Vidite kako mi je i tu Bog uslišao molbe. Jesam li molila za zdravlje djeteta. Jesam. I je li dijete zdravo. Da. Nema nikakvih boljki koje se vezuju uz DS. Zdrav i veseo dječačić. Veseo je mala riječ za njega.

Sve smo preživjeli. Kako je muž rekao: ”Ti moraš biti jaka za njega, a ja za tebe.” Tako je i bilo. Zajedno smo preživjeli i tih 12 dana bolnice. Zajedno…