Trudnička ambulanta. Gotovo svaki pregled. A Vi ste ta! Vi znate što je Down sindrom? Jeste li svjesni toga? Imate li u obitelji nekoga? Odbili ste raditi amniocentezu? Znate da je ovaj test u 99% slučajeva točan? Vi znate Vaše mogućnosti? Bum – bum – bum pitanja pršte sa svih strana. I svi te gledaju u čudu, u samilosti.
Da, ja sam ta. Da, radila sam test. Da, znam što je DS. Svjesna sam koliko i nisam. Nemam nikoga u obitelji, ni suprug ni ja. Da, znam da je test vrlo pouzdan. Da, odbila sam raditi amniocentezu, kao što stoji na svakoj povijesti bolesti da sam odbila amnio i kako, pazite sad ovo, ŽELIM RODITI!
Da, znam svoje mogućnosti. Ali za mene postoji samo jedna mogućnost. Moje dijete je željeno i ostaje sa mnom. Da li mi je teško? Da li sam to željela? Shvaćam li u potpunosti što mi život nosi?
Da, teško mi je jako i da ostala sam u šoku. Nisam to željela. Želi li to itko? Ne, ne znam u potpunosti što mi život nosi. Da li Vi znate? Zna li to itko?!
Nikome ne zamjeram ništa. Ni na koga nisam ljuta. Odrađujete svoj posao jako dobro i svaka vam čast. Ovo nije prozivka nikoga. Vrhunski ste stručnjaci i vraćam se vama ako ponovno ostanem trudna. Takvo je moje iskustvo sa vama.
Samo pokušavam ispričati kako sam se osjećala svaki put. Želim samo reći da bi bilo dobro da kada se nađete u toj situaciji budete malo obzirniji. Imate ispred sebe ženu koja može biti u katastrofalnom stanju zbog toga što je saznala, može biti žena koja i dalje razmišlja da li da napravi abortus ili ne, može biti labilna žena, može biti snažna kojoj to nije bitno, može biti žena na koju se vrši pritisak da pobaci, a ona to ne želi pa se lomi. Ima nas raznih. I zato samo želim reći da postoje i drugi načini na koje se može razgovarati sa ženom.
Nemojte Vi biti ti koji će ženu poljuljati i gurnuti tamo gdje možda ni ona sama ne želi.
Shvaćam da je u opisu posla možda i to da morate ženi reći i tu, za mene nesretnu i pretužnu mogućnost, ili možda jednostavno želite to reći. Ali sve se to može učinit na malo drugačiji način. Neka ne bude naglasak na tome. Ženi je potreban mir i razumijevanje i razgovor nadasve. Shvaćam da ste opterećeni poslom. Ali samo jedna lijepa riječ ili samo blagi pogled ruši sve i liječi rane. Ne osude! Ne samilosni i iščuđujući i poneki čak prijekorni pogledi.
Od ovih gore nabrojanih vrsta žena ja sam neka srednja, niti snažna niti labilna, ali sa jednom stopostotnom odlukom od početka na koju ne utječe baš ništa.
Na svakoj mojoj povijesti bolesti je stajalo da sam odbila amnio i da želim roditi. Kao da sam napravila najgoru stvar ikada. Svaki put kada sam čitala PB pogled mi je padao samo na te dvije rečenice. Ova žena je odbila amnio i ova žena želi roditi. Možda u drugim očima to uopće ne izgleda tako stravično, ali ja sam se osjećala kao šugava. Etiketa na mene zalijepljena! To je ta žena ljudi! I svima koji su prevrtali te moje papire pogled je padao na rezultat testa i visoku mogućnost trisomije 21, i da sam odbila daljnja testiranja i da ću roditi. Čim se to pročita, pogled se diže i pitanja slijede. Vi znate da je test 99% siguran? Svjesni ste što je život s takvim djetetom? Odmah kreće bombardiranje. A nije ti ni svaki puta do odgovaranja, i nije ti svaki puta lako. Evo samo da se malo poradi na ovom odnosu, ništa više.
Ja sam sada majka djeteta sa posebnim potrebama, djeteta sa teškoćama u razvoju. Ja sam majka djeteta sa Down sindromom.
Prije svega ja sam majka svom djetetu bez svih tih drugih epiteta.
Bez obzira što sam svog sina zavoljela u rodilištu u onom dekoltiranom bodiju, trebalo mi je neko vrijeme da prestanem gledati u njega i tražiti pokazatelje DS. I kada sam to prestala vidjela sam čistu ljepotu.
Svaki prijašnji pogled činio je u meni nemir. Osjećala sam se nedostojnom. Osjećala sam se prljavo i iskvareno. Oholo. Ti si mu majka. Ne smiješ ga tako gledati, pa ti ga voliš. Osjećala sam se kao da se ja pretvaram, da izigravam da sam sve to prihvatila, a zapravo možda i nisam. Oh, sad mi naviru sve te gadne emocije. Duša mi se cijedi. Tolika propitkivanja same sebe. Šta ako ja njega neću moći zapravo voljeti, možda ovo što osjećam nije prava ljubav?! Možda ja umišljam. Bože, pomozi. Šta ako poludim i samo jedan dan odem kad shvatim da ne mogu?! Što će se dogoditi s njim?!
Sjećam se jedne večeri, stavljala sam ga u kinderbet jer je zaspao i sjedila na našem krevetu i gledala ga. Muž nije uopće znao za sve ove moje misli, i samo je blago prokometirao: ”Ti si zaljubljena u njega.”
Da, jesam. Ja sam zaljubljena u njega. I ja stvarno jesam zaljubljena u njega. I ne, ne umišljam. I ne, neću poludjeti i otići. I da, ovo je prava ljubav. Te misli su samo bile misli, neutemeljene u ljubavi. Ljubav se davno rodila.
Više ga ne gledam na način da tražim karakteristike DS. Znam koje su i vidim ih na njemu, i svjesna sam ih, ali one nisu bitne. Vidim svog sina.
Željela sam reći da su sve to normalni osjećaji. O svemu tome sam pričala i sa gospođom koja vodi udrugu za osobe sa DS, još tamo prošlo ljeti kada sam saznala da ću vjerojatno dobiti dijete sa DS. Vrlo susretljiva i otvorena žena. Hvala joj i ovim putem na razgovoru. Rekla je sve je normalno. Buran je to proces. Trebat će vam neko vrijeme da sve sjedne na svoje mjesto. Isplači se. Plači kad god osjetiš potrebu za tim. I nemoj se osuđivati. Sve je to normalno.
Jesam, plakala sam, jesam osuđivala sam se. Sada sa odmakom gledam i jasni su mi tadašnji osjećaji, ali sada vidim da su bili nepotrebni. No, sve je to proces. Sve je to sazrijevanje. Odrastanje. Prihvaćanje.
Samo želim reći svakoj ženi koja se nalazi na putu na kojem sam i ja bila. Budi hrabra. Ne daj se. Nije lako, razumijem. Sve misli koje čuješ u svojoj glavi, čula sam i ja. Čak i one zastrašujuće i mračne. To su samo misli. Jača si od njih. Imaj povjerenja u Boga i u sebe. Sve izađe na dobro. Nikada ti neću lagati da mi je bilo lako, jer nije. Kad sam saznala sručio se cijeli svemir na moja leđa. Osjećala sam težinu. Kako Arsen kaže: ”More od olova i nebo od borova”. Toliko teška misao. More od olova…. Tako sam se osjećala. Kao more od olova. Sumorno, bezvoljno, nostalgično, napušteno, osamljeno, teško. More od olova…
Ali vjeruj mi razbistri se to more od olova. Prestane imati tu težinu. Tvoja leđa su jača nego što misliš. Nisi sama. Meni je iznimnu radost pričinjalo kada sam počela osjećati svog sina. To je taman tako nekako i bilo kad sam saznala. I uvijek sam mislila, a Bože pa zar je moguće ne voljeti ovo biće koje pleše u tebi?!
Nas dvoje imamo bezbroj trenutaka koji su samo naši i koje nitko neće razumjeti. Pada mi na um rečenica iz Biblije: ”Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu.” Tako i ja. Tako ćeš i ti. Pohraniti ćeš bezbroj sitnica u sebi i svaki put ćeš ih moći izvući i osjetiti i prisjetiti se tog osjećaja i tog trena, tog mirisa, zvuka… Marija je prebirala devet mjeseci po svom srcu, prebiri i ti. Sačuvaj svaki tren. Dragocjen je. Kao što je dragocjeno to biće pod tvojim srcem.
”Jer ti si moje stvorio bubrege,
satkao me u krilu majčinu.
Hvala ti što sam stvoren tako čudesno,
što su djela tvoja predivna.
Dušu moju do dna si poznavao,
kosti moje ne bjehu ti sakrite
dok nastajah u tajnosti,
otkan u dubini zemlje.”
PS 139, 13-15