….jer sav život — to je san, a san su i sami snovi (P. Calderón de la Barca)

Rodila sam prije skoro 10 mjeseci (sad kad objavljujem tekst je prije više od godinu dana). I vrijeme je proletjelo. Gotovo sam godinu i četiri mjeseca odsutna sa posla, zbog raznih razloga.

Kada si toliko dugo izvan svakodnevne rutine većine oko sebe, upadneš u potpuno drugu dimenziju života, koja te usisa u svoju posebnu galaksiju. U toj galaksiji ti si jedini stanovnik okružen bujicom svojih misli, osjećaja i razmišljanja. Suočena si sama sa sobom. Oko sebe nemaš one svoje radne kolege osam sati na dan. Nemaš tu svakodnevnu obvezu koju si naučio imati. Prepuštena si sama sebi, svojoj volji i svom umu.

Prva ti je trudnoća, napokon, jer dugo si je čekala. I u tvojim djevojačkim snovima sve je uvijek bilo prekrasno i posloženo po redu. Posebno nama koje izrazito volimo i cijenimo red, jer ako njega nema nastaje kaos i nemir. A to je jednostavno nedopustivo.

U tim djetinjim snovima imaš pored sebe muškarca bez mane kojeg voliš i koji te bezuvjetno voli. Našla si posao odmah po završetku fakulteta, kojeg si naravno završila u roku cum laude. Posao je prekrasan i u njemu uživaš. Obitelj i najbolji prijatelji su uvijek tu, putujete, zabavljate se i pomalo ludujete. Imaš svoju kućicu u cvijeću. Ukratko, vodiš ispunjen i prekrasan život. A sada još čekaš svog prekrasnog anđela.

Ali onda te realnost opali, odnosno dogodi ti se život. Jednostavno. Mokra čarapa posred čela.

Završila si fakultet, daleko od onoga u roku i bez pohvale. Imaš posao i dobar je. Nemaš kućicu u cvijeću, ne putuješ, imaš prosječnu RH plaću i ne luduješ. Ali imaš obitelj, prijatelje i imaš svog muškarca. Koji nije bez mane, ali te voli, i ti voliš njega i prihvaćaš njegove mane, kao i on tvoje (koje ti, jasno je kao dan, nemaš). I sve to obavljaš koliko možeš i na način na koji smatraš da je ispravan i najbolji. Prosječan si u svemu. Sad mi svira Pavel u glavi koji kaže:

”Netko je uvijek gluplji od tebe.
Neke taštine su bitnije.
Postoje uvijek bolje osobe.
Nečije misli su nevinije.
U srednjoj si sredini,
u toplom blatu prosjeka,
tvoje djelovanje je bez odjeka…”

I sad takva ,,autentično osrednja” čekaš dijete, novi život koji raste u tebi. Sve bi trebalo biti ružičasto, a gle čuda nije. Zamisli molim te.

Oko tebe bijesni neki virus, sad je tu, sad je tamo. Smrt oko tebe. Zatvorena u kući, ne smiješ nigdje. Nemaš slobodu. Hej, nemaš slobodu!!!

Tu je, ne zaboravimo i potres. Zašto bi Zemlja sad bila mirna. Mora i ona dati svoj doprinos mojoj tjeskobi i mraku.

Strah je golem i ništa nije kako si zamišljala. Kao da je svijetom prošla sipa i pustila svoje crnilo da zbuni sve oko sebe i prijatelje i neprijatelje. I sad se ti takva osrednja snađi u tom crnilu, a k tome još nosiš i naočale. Ostani živa i normalna. Da ti barem trudnoća prolazi u mirnoći. A ne….nastavljamo u revijalnom tonu Zemlje i njenog potresa i virusa i poplava. Ali o tome drugom prilikom. (Do sada već znate sve).

Sada ti se odjednom snovi mijenjaju. Kaže Pedro Calderon dela Barca:

”I ja sanjam da sam tu,
sputan u tom kutu bijednom,
a snio sam da sam jednom
uživao sreću svu.
Što je život? Mahnitanje.
Što je život? Puste sanje,
prazna sjena što nas ovi…”

No, zašto ja sve ovo pišem. To je trebala biti misao vodilja. No, previše je misli koje žele grunuti iz mene, kao vulkan u Kongu, pa se izgubim i odlutam u sve krajičke svoje uzburkane duše, trenutno zapele u d-molu.

Željela sam izraziti svoje misli i osjećaje, koji se roje i talože u meni kao sedimentne stijene kroz ovo vrijeme.

Predugačak je bio ovo period za mene bez nekog konkretnog posla, a opet sa toliko obveza i tereta na leđima. Čovjek je zaista stvoren da radi i stvara. Rođen si ,,da ne ideš malen ispod zvijezda!” Dan ti je život na dar, a na tebi je da odlučiš kako ćeš mu ispisati stranice.

Na ovo pisanje između svega ostalog ponukala me bura emocija koju proživljavam svo ovo vrijeme. U te emocije se ubrajaju sve, od najljepših do onih ne tako lijepih u nekom kutku duše od kojih i sama zadrhtiš. I baš te potonje su bile okidač. Zar da samo sjedim, kad osjećam da mogu još dati?! Zar da kukam i plačem nad sobom i monotonijom i svojom sudbinom?

Onaj tvoj plač nasred dnevnog boravka bez nekog posebnog razloga, dok ti se desetomjesečno dijete penje i petlja pod nogama, svo ushićeno jer je naučilo stati na svoje vlastite noge, sa svojim prekrasnim, nevinim okicama koje traže tvoje odobravanje, a ti mu pokloniš svoje suze. On je naučio stati na svoje noge i on to uporno radi iznova, i pada i diže se, i opet pada i diže se, a cijelo vrijeme traži tebe. Jer ti si centar njegovog svijeta. On traži tvoje ,,bravo”, a ti mu pokloniš slane i sebične suze. To je bio onaj klik kad sam rekla dosta!

Zar on mora na početku svog života gledati tugu i oholost, sebičnost. Zar se ne možeš opet iznova radovati s njim jer je uspio, i opet i opet i opet iznova. Zagrliti ga kad padne, dati mu ruku da se digne, poljubac da prođe, a sve to sa stopostotnom svojom prisutnošću, bez odbjeglih misli i bez pogleda na mobitel ili neko drugo smetalo. Zar ćeš mu ti majko uskratiti odmah na početku života vjeru u ljude? Ako je ovo način da sredim svoje emocije i da podam svijetu nešto što imam, a zašto to ne učiniti? Ako se mogu iznošenjem riječi osjećati bolje, zašto to ne učiniti? A k tome odavno već osjećam da bi trebala.

Dakle, počela sam se osjećati zarobljeno, ostavljeno i osamljeno. Kao da je moj život stao, a sve pored mene prolazi i svi odlaze, čak i muž. I on je nastavio sa svojim životom (pri tome ne mislim da me je ostavio). A ja, ja sam zapela u nekoj crvotočini i ne vidim izlaza. Sve bih ja nešto, al’ da je samo malo volje kaže TBF. I svi su ti krivi i sve ti je krivo. I onda svom sinu umjesto sreće podariš suze. Zar zaista želiš biti jedna od tih osoba?!

O tebi su uvijek svi imali mišljenje kao o izrazito vedroj i raspjevanoj osobi, koja te, kako mi je baba znala govoriti, nasmije i kad ti je najteže. Ta, gdje sam se izgubila i zašto? Što ti fali u životu? Kila ne, toga imaš, tu si sigurna. Puf, evo prve frustracije. Za koju si sama sebi kriva. Zašto si nezadovoljna kad imaš načina da to promijeniš? Je li problem u tebi ili svijetu oko tebe?! Doma si i imaš mogućnosti poraditi na svom fizičkom izgledu. Ako to zaista želiš. Doma si po cijele dane. Puf, evo druge frustracije. Doma si, sve je isto, monotono i svi misle da ne radiš ništa i nitko nema razumijevanja za tebe osim osobe u istoj situaciji. Ali, pitam se kako može biti monotono. Pa imaš to jedno malo biće pored sebe, mali glinamol, praznu ploču. Zašto ne ispišeš u njega sve najbolje što znaš i poznaš. Zar ti to nije izvrstan ”projekt”? Pri ovome ne mislim da na njemu liječim svoje neuspjehe, nego u svoj svojoj ljubavi koju osjećam prema njemu, a osjećam je na tone, da mu pružim i pokažem sve najbolje što ovaj svijet nudi u cijelom svom kaosu i ludilu. I da to zato jer ima kromosom viška ne znači da je manje vrijedan.

,,Znam, negdje mjesta ima
na svijetu kojem živimo mi
još negdje sunca ima
gdje postoje još sni.” (Jalta, Jalta)

Želim se izvući iz ovakvog stanja uma, koje u mom  slučaju nije splitsko. Želim se vratiti na tu osobu kako me moja pokojna baba vidjela. Jer tada sam i ja bila kao i moj sin, neiskvarena, čista i vjerovala u pošten svijet. Tada su i nastajali svi moji sni koje sam ranije spomenula. Zar da dozvolim ovoj realnosti odnosno životu da ugasi taj plam sreće u meni koji sam davala nesebično drugima? Ne bi li bilo pogrešno da ako je moj dar donošenje vedrine u nečiji život, da ja taj dar ne iskoristim? Da ja taj talent ne umnožim.

”Gospodaru! Pet si mi talenata predao.

Evo, drugih sam pet talenata stekao!’

Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni!” (Mt 25, 20-21)

Pa na koncu života i ja želim čuti: ,,U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!'” (Mt 25,23-24).

Tu dolazim i do treće frustracije. Moj suprug ne vidi sve ono što ja radim i što dajem od sebe. On ne prepoznaje moju žrtvu. On mene ”jadnu” ne poštuje, a na meni je sva briga svijeta. Malo sutra.

Kako se izliječiti te uloge žrtvenog janjeta, tog Weltschmerza kojeg osjećaš. Ne, pri tome ne mislim da je moj muž svaki put u pravu, da je nepogrešiv i da se on ne bi trebao truditi i cijeniti moj rad od doma. Ali također ženo, što si ti njemu dala? Može li on tvoje misli pročitati? Može li on tvoje osjećaje tako duboko iskusiti, pa oni su samo tvoji. A ti si digla nos, ljutiš se i očekuješ od njega da on zađe u tvoju nutrinu i prepozna, iza svih tih lijepo ispeglanih zavjesa i uredno okrečenih zidova tvoje pravo stanje. Zašto misliš da on ima tu mogućnost? Imaš li je ti?

Imaš, doduše istančaniji osjećaj za prepoznati emocije i stanja kod drugih od njega, ali on ima veći osjećaj za realnost. I tu dolazi do epskih borbi. Ti govoriš o onome što te pati iznutra, ali na van uopće ne izgledaš tako smušeno. A muž te gleda potpuno normalnu, i ne vidi gdje je problem, ne vidi tvoje nutarnje borbe. Pa draga ženo, čovjeka ne možeš promijeniti. Tu osobu pored sebe si sama birala, sa svime što dolazi u paketu i pristala si na to. Svojevoljno. Zato sad nemoj pokušavati mijenjati njega. Mijenjaj dijelove sebe, pa vidi kakav ćeš povratan odgovor dobiti. Mijenjaj cijelu sebe, a ne nekoga drugog.

”Tko će naći ženu vrsnu?

Više vrijedi ona nego biserje.

Muževljevo se srce uzda u nju

i blagom neće oskudijevati.

Ona mu čini dobro, a ne zlo,

u sve dane vijeka svojeg. (Izr.  31,10-13) …

„Odjevena je snagom i dostojanstvom.“ ( Izr 31, 21)

Moj muž zaslužuje ženu vrsnu. I ja to zaista mislim. Pa što ja radim da on ima takvu ženu?! Činim li ja njemu dobro? Činiš, ali vječito očekuješ nešto zauzvrat. August Šenoa kaže:

”I radi za svijet, al’ ne slušaj pljeska;

I ljubi svijet, al’ ne nadaj se plaći,

Jer hvala ljudska voda je vrh pijeska,

U tvojoj svijesti hvala ti je trudu,

S poštena lica teče pošten znoj,

I nijesi, brate, živio zaludu,

Kad jesi svoj!”

I to je zaista tako. Radi za svijet jer ti to želiš, ali ne očekuj odobravanje, fanfare, pljeskove i odličja. Radiš to zato jer želiš, zato jer voliš. Preslikam li to sad na svoj mikro svijet. To bi značilo da mužu primjerice peglam košulju zato jer ga volim i zato jer želim da mu je spremna za sutra i da on bude sretan jer mu je košulja spremna, jer mu je ručak serviran. Ne, zaista ne mislim da se time podčinjavam i da sam time manje vrijedna i da je to samo ženina obveza. Tu je nešto dublje. Zaroni u sebe. Jesi li sretna kad vidiš da ti je i muž sretan s tim malim stvarima? Jesi. Draga M da sretna si kad je i on sretan. I znaš da te on voli. Pa i on je izabrao baš tebe.

Sve se svodi na to da je potrebno mužu izreći jasno i glasno svoja unutarnja previranja, nezadovoljstva, tugu, bijes i mišljenja o tome kako si ti žrtva. On će te poslušati. Hoće M. I ti to znaš. Ali ne očekuj da on to sam pročita.

I tako se frustracije nižu jedna za drugom. A ti stojiš i sve to gledaš i nezadovoljna si, a ništa ne poduzimaš. Svi naizgled imaju bolji i ispunjeniji život od tebe. Trava je uvijek zelenija kod susjeda. A tko tebi brani da i tvoja bude takva?! Što si zaista poduzela da bude takve boje?

Kako prostreš tako ćeš i leći.

Poanta koju sam sama sebi izvukla pišući ove retke, nekome nepovezane, meni savršeno i blistavo jasne, je pokreni se. Izađi iz svoje ljušture. Ne čekaj da te netko gura. Dobila si život na dar. Idi i iskoristi ga. Bori se rukama i nogama. Ne uvlači se mračne kutke samovanja i žalovanja nad samom sobom. Imaš sve što si htjela. Nije onako kako si zamišljala u djevojačkim snovima, ali tko kaže da ovako nije još bolje?! Moj muž mi je jednom zgodom rekao: ” Znaš kakav sam ljubavi, sretan sam s onim što dobijem i napravim najbolje od toga.” I što je jednostavnije od toga. Bez puno komplikacije, razmišljanja i razbijanja glave. Toliko prosto, a toliko istinito i u životu primjenjivo.

On bi ovaj moj tekst sažeo u  5 rečenica, ne bi vrludao s misli na misao. Ali to je on. Ovaj kaos sam ja. Ali to je i naša ljepota. Različitost.

Ovime sam samo sebi htjela prikazati svu buru osjećaja i rijeke misli koje u zadnjih godinu i pol prolazim, a vama pokušati dočarati još jedan razlog koji me potaknuo da pišem. Uz onu nutarnju potrebu svjedočenja, ovaj jedan ”živčani slom nasred dnevnog boravka” su bile okidači za pisanjem i za promjenom u životu. Nisam vrsni pripovjedač, nisam pisac, nisam lektor. Mnogo puta me možda i nećete shvatiti, mnogo puta je tekst bio nepovezan i leteći. Ali kao što sam navela, uz svjedočanstvo, odlučila sam pisati i kratke crtice svega onoga što me pokreće ili spušta. Onako, životne stvari.

Ovo je bio tijek mojih misli, točno onako kako one idu. Vrlo je kaotično i nesređeno. Znam. Ali i u  tome ima ljepote.

Poantu sam sebi u svojim razmišljanjima izvukla. Iskristalizirala se jedna zvjezdica.

Bogu hvala!

A vama koji ste ovo pročitali što da kažem hahaha dobro došli u moju glavu.

 

Srdačno,

Vaša M…