Jučer je bio baš neki težak dan. PsiKički.
Obavili smo redovne preglede. I sve je prošlo u najboljem redu. Ali jučer sam plakala nakon dugo vremena.
Znate ono kad vas spopadnu neke misli i ne daju vam mira. E, dok sam ga čekala da završi sa svojim vježbicama, pila sam kavu i razmišljala.
Još od kad je bio u meni svijet ga nije htio. Odnosno ne da nije uopće, ali mnoštvo pitanja, sumnji, pretpostavki da će sve biti loše… Mama znaš li što je život s bolesnim djetetom? Mama vi znate da on neće sve moći? Oni vam imaju problem sa srcem najčešće…
Razne pretpostavke, dijagnoze i uopćavanja. Kad sam rodila samilosni pogledi. I ovako sa strane kad netko od poznanika sazna nabaci ti samilosni pogled. I ne, ne optužujem uopće ljude. I ne zamjeram niti najmanje, iskreno. Ali, pričam o onome što ti se sve u duši skupi.
Onda svi ti pregledi po bolnicama. Na nekim doktorima jednostavno vidiš kako razmišljaju: “A to je down. Nemamo tu šta previše. Znate da će on kasnit za svima. Znate da neće moć ovo, ono. Oni vam jako kasno prohodaju. Hipotonija kod njih je jaka. Jako su inatljivi i treba ih ukrotiti. To što neki idu u školu, a ne znam, to vam je možda do roditelja i njihovog forsiranja.” Sve je negativno više manje i sve je ravna crta. I tako dalje. Ništa što svi ti ljudi govore nisu neistine ili neki izmišljeni scenariji. Ali isto tako od starta strpati nekoga u samo jednu košaru i ne dati mu priliku, nije u redu. Mali ti si down, evo etiketa na čelo pljas i vozi, ajmo dalje…
Nisam nerealna. I stalno spominjem, znam što je down, i znam da će doć do granice svojih mogućnosti. I ne znam kako će to biti i kako ću se tada nositi s tim, jer ne mogu znati. Ali ne želim mu ja sad odmah postaviti granicu. Ne, sine ti imaš down i to ne možeš i gotovo.
A vidi sad… Ima 14mj, samo što nije prohodao. Odavno hoda uz namještaj, samo se još nije pustio. Onda ima druga strana priče:”Mali pa ti nisi baš hipoton. Vidi ti njega što je žilav. Nema srčanu grešku. A on jede normalno krutu hranu?! Ooo mama on je jako komunikativan i topal. Jako vam je živ i znatiželjan. Znate to je super jer time pokazuje svoju inteligenciju. Jako je suradljiv. Vidi se na djetetu da se radi s njim, a više od svega vidi se da je voljeno. To vam mama jako puno pridonosi svemu.” Da, voljen je.
Ovo su samo ugrubo skupljene rečenice koje čujem…
Ne znam…. Možda vama ne zvuči ovo kao nešto što te treba rastužiti. Ali valjda se malo skupilo svega.
Nitko nije bio bezobrazna prema meni, nitko nije rekao nešto što nije moguće… nedostaje mi riječi za opisati stanje…
Nitko nije rekao ništa lose, ali sam način. Sad će se netko nać možda i reć, a šta bi ti točno?! Jesi ga rodila, e sad se nosi s tim!
Ne bi ja ništa. I da rodila sam. I rodila bi ga još 100 puta.
Samo evo strahovi i tjeskoba su me nadvladali na jučerašnji dan.
Ne bih htjela da ga se gleda samo kroz prizmu dijagnoze. Da ga se gleda kao malog, slatkog downića koji je uvijek tako sretan. Želim da ga se gleda kao osobu vrijednu u svakom pogledu. Kao osobu sa svojim vrlinama i manama, dobrim i lošim stranama, osobu sa svojim karakterom, osobu koja je i tužna i smije se i voli i ljuti se.
Ne znam šta će sutra biti. Strahujem da. Jako strahujem. Hoće li ga svijet odbaciti, hoće li mu se smijati, kako će on to podnijeti. Ja neću vječno živjeti, hoće li moć sam? Ali Bože u Tvoje ruke. Danas je novi dan. Danas me je oborio sa svojim jutarnjim osmijehom i sa “smrdljivim” nogicama. Valjali smo se od smijeha…
A ko ti to more platit….
Danas je dobro. Idemo dalje.
“Ne budite, dakle, zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova.” Mt 6, 34