Tekst je pisan prije nekog vremena…
Jučer mi je bio dan apokaliptičan.
Ujutro sam se ustala, relativno dobre volje. Klasika ide. Prvo, pokušaj mijenjanja pelene. To potraje jer to dijete stalno mora negdje ići, okretati se, skakati, žvakati pelenu, i onu čistu i onu mokru. Tu se već preznojim prvi put. Misija obavljena, napokon. Pelena čista, piđama out, kućna roba na njemu.
E, sad trčim u kupaonu, naravno po parketu se čuje šljap, šljap, šljap. Jer zašto bi uopće mogla imat 1 minutu da se obučem bez gledatelja, bez svog malog obožavatelja.
Presvučem se, operem zube i sve ostalo. Misija obavljena.
Trčim kuhat kavu. Naravno, uz noge mi se penje puzavac svjetske klase. Aaaa-aaaa jesi ti zaboravila da sam ja tu? Gle sve ove igračke mama, ajde daj uzmi me i idemo se igrat. Uzmem ga u naručje.
A šta to radiš? Jel’ ima tu šta za mene za prigrist? Sve tak’ super izgleda. A šta je ovo? A šta je ovo?
Cijelo to vrijeme se okreće kao ringišpil. Daj se okreni mama malo, ne vidim dobro, i sav se izokrene.
Ok. Ajde dijete na pod. Daj samo da popijem guc kave. Guc, guc, po guc….pijmo puno vodeeeeee….eeee… Prekrasna pjesmica na koju se raspameti. A ja već pomalo ludim.
Ne brinite dijete je u krevetu popilo mlijeko. Nije gladan. A i da je. Treba nekada i glad osjetiti.
Onda malo igranja, učenja, smijeha. E, pa sad bi mama sjela i popila kavu do kraja. Ako može.
Ali neeeee! Ni Tom Cruise se ne bi mogao izvući iz ove misije. Prenemoguća je. Ok. Odustajem od kave. Idem sredit to pile za ručak. Muž mi je još u krevetu. Nije podne, još je jutro. Al’ treba pilence prirediti da upije sve začine. Izvadim to pile, krenem ga svojim vrhunskim kulinarskim umijećem marinirati. Evo gaaaa. Trn – trn -trntttt…. Puzavac i penjač u isto vrijeme, po nogama.
Ali ni to nije dovoljno. Zamislio je kako bi bilo
super visjeti sa vrata pećnice pa sad naskakuje s mene na nju, a ja samo gledam kako će past jer nema trenutno one protuklizne čarape. Srce mi dobije tahikardiju instantno. Ajde sklonim ja njega od tamo. Pile jadno se cijedi.
Vratim se ja svom poslu. Preznojena drugi put. Ali ne. Kanta za smeće je odlična zabava mama. Prije kante se još nekoliko puta pokušao popeti na mene, pa na kuhinjske elemente, ugurati prstiće u utičnicu.
E, tu sam već lagano poludjela. Jer evo ja pokušavam sredit to jadno pilence, ovaj mi ne da mira, a ovaj spava. I nabrajam sama sebi u glavi sve što me smeta. Osjećam crvenilo u obrazima i kosu kako se diže u zrak. Nasolim to jadno pile. Naguram ga u vatrostalnu.
Napravim djetetu doručak. On pljuje. I neće i vrišti. Tu mi se lagano spustila roletica.
Otvorila sam bijesno vrata spavaće sobe, dijete se dere u hranilici pomno zavezan. Neka se čuju njegovi milozvučni tonovi. U ovom trenutku kad sam izašla iz svog tijela ne smeta mi niti da je glasniji.
Otišla sam u kupaonu, malo se preuredila. Obukla se i rekla odlučno: ”Ja idem. Evo ti dijete.” Za mnom je ostao samo vjetar od zalupljenih vrata. I onaj kolut sijena iz kaubojskih filmova.
Otišla sam na kavu. Tu sam se već sama sebi smijala. I nakon toga na sv. Misu. Misa je bila toliko predivna. Nas župnik je divan. Propovijed je bila predivna. Inspirirajuća.
Izašla sam iz crkve sa osmijehom i punom dušom i s odlukom: ma sve će biti dobro. Ne znaš koliko vremena imaš na ovom svijetu čemu ljutnja, kad možeš biti radosna.
Ta me sv. Misa toliko promijenila. Smirila je takve nemire u meni. Neke stvari su se presložile i sjele na svoje mjesto. Donijela sam vrlo važne odluke.
Na evanđelje toga dana se obratio sv. Franjo. A ja ću vam opet reći da ni to što sam ja donijela nove odluke i doživjela jedno novo iskustvo baš na to evanđelje, baš i nije posve slučajno. Na mobitelu imam aplikaciju e-Duhovne vježbe, koju vode i uređuju franjevački fratri (ili pratri, kako bi moja
pokojna baba rekla) iz Pazina.
Održavale su se vježbe, odnosno razmatranja osam dana prije blagdana sv. Franje. Odradila sam te vježbe. Vidite da zaista nisu bile uzaludne. Štoviše, mnogostruko, ili stostruko sam više dobila.
Dobila sam iznova obraćeno i mekano srce. Novo srce, mirnije srce. Nemirno se srce opet smirilo u Njemu.
Pa kako, ali kako da ja sad ne svjedočim ovo. Kad je to tako veliko!
Kako taj naš Bog sve izvede na dobro. Gušila sam se u nekim stvarima i odnosima. Nakon te propovijedi kao da je uzeo sav moj teret. Oslobodio me. Nosi križ sa mnom. Evo i u ovom času kada pišem iznova se čudim kako je On to sve, da ja ni ne znam, pazite ja nisam to uopće skužila, uredio.
Baš sam odradila te vježbe, baš je kroz župnika govorio Duh Sveti i to baš meni.
Pa draga M: ”Ljudima je nemoguće, ali ne Bogu! Ta Bogu je sve moguće” (Mk 10, 17-30).
Što ja sad tu mogu osim zahvaliti Mu iz dubine srca. I nasmijati se.
Šaka suza, vrića smija,
Ča je život, vengo fantažija…
I šta je šaka suza za jednu cijelu vječnost sutra na Nebu!