Kada sam bila trudna slušala sam baš puno glazbu. Al’ u biti to i nije neka razlika u odnosu na moj život inače, ako ću biti iskrena. Ako ne slušam, onda pjevam. Vjerojatno ste već iz mojih tekstova mogli zaključiti da ja sve proživljavam kroz glazbu. I tako je oduvijek. To je moja najdublja i najiskrenija molitva.
I ako se u potpunosti prepustiš riječima i glazbi dok slušaš otvaraju ti se posve novi vidici i pogledi. Tada sam uz sve one druge pjesme koje sam već ranije spomenula, rado pjevala i slušala “Krist jednom stade na žalu”.
On traži ljude za različita poslanja. Mene je na primjer baš odabrao da budem mama ovom svom veseljaku.
Neću propitkivati zašto baš mene. To sam apsolvirala u onih 9 mj. Ali želim Mu baš iskreno zahvaliti. Jer srce mi se smije…😁
Kaže pjesma: “O, Bože zar si pozvao mene, Tvoje usne moje rekoše ime.”
A govoraše svima: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Lk 9, 23
Stvarajući njega, On je imao baš moje ime na usnama. Baš od svih žena, odabrao je i zazvao mene da budem majka ovom Njegovom ljubljenom djetetu. Samo je Njemu poznato zašto. To je tako veliko. Razmišljala sam o tome. Koliko mi je u tim nekim trenucima bilo nesnosno, osjećala sam se počašćenom. Jer On ima plan za mene. On je mene, svoju ljubljenu kćer zamislio kao, zamislite ovo, najbolju majku za to Njegovo dijete. On me je odabrao. On! Tada sam Mu obećala da ću sve ostaviti po strani i da krećem kamo god me šalje i odabirem baš taj put koji mi je namijenio.
“Zašto taj nemir? Zašto tjeskoba? Bog je pored tebe, vjeruj u milost. Vjeruj u ljubav, uskrsloga Krista. Za njega živi!”
Omnia mea mecum porto više nije imalo značenje za mene, nije imalo jačinu. Rekla sam da ostavljam svoju lađu, odnosno sve svoje, i da prihvaćam to što mi daje i da idem za Njim. Bilo je teško, ali nisam bila sama. On je nosio moje nemire, tjeskobu, strahove i terete. On je, jednostavno nosio mene. Nisam sama koračala. On mi je davao snagu.
Potpuno sam se predala Njemu i Njegovoj volji. I to je najbolja odluka ikada. I najljepši osjećaj. Potpuno predanje.
Kaže pjesma dalje: “Ja sam siromašan čovjek. Moje blago su predanost Tebi.” To je takva istina! To je neprocjenjivo blago i milost kada sve možeš predati Njemu i ne bojati se i hrabro koračati dalje kroz život.
Kad znaš da će sve biti dobro. Koliko god da ti u datom trenutku bude nesnosno teško, ti znaš da će biti dobro. Bit će dobro.
Ne brineš, nego ideš dalje. Bez toga si siromašan čovjek. Jesi, bez Njega si naizgled sretan, ali u ljudsko srce, u njegovo cijelo biće je utkana čežnja za Bogom. I mi cijeli svoj život čeznemo. Nekada ne možemo dokučiti za čime. Ali čeznemo stalno.
Kako kaže Petar Preradović:
“Ljudskom srcu uvijek nešto treba,
zadovoljno nikad posve nije:
Čim željenog cilja se dovreba, opet iz njeg sto mu želja klije.”
I to je prava istina. A čežnja je utkana u nas, u naše cjelokupno biće i prati nas cijeloga života. A sv. Augustin je napisao: “Nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi, o Bože.” to je naša posljednja čežnja i onda smo mirni.
Svaka nova kitica ove pjesme otvara mi nove misli i razmišljanja. I govori mi. Priča mi i osvještava me.
“Ti trebaš dlanove moje. Moga srca ražaren plamen. I kaplje znoja, samoću moju.”
Ja sam Njemu potrebna. Trebaju mu moji dlanovi i moje srce. Preko mene želi govoriti i djelovati. Svatko od nas ima poslanje i poziv. Moj poziv je bio bračni život. Imam muža i prvenstveno njemu moram svojim životom pokazivati put prema Gospodinu. Trebam ga voditi na putu koji vodi do svetosti.
Kao što on mora mene voditi i dovesti “bez ljage i nabora ili čega takva, nego da bude sveta i bez mane.” Drugo je moje dijete, koje moram voditi kroz život i učiti ga svemu. Velika je to odgovornost.
Kaplje znoja i rijeka suza je isplakana. Sve je to predano Njemu. On je nemir pretvorio u molitvu. Samoću sam mu dala. I progovorio mi je. Oh, kako mi je progovorio! Kako me je čvrsto držao na svom dlanu i umirio me. Uzburkano more nije me poljuljalo. Nije me utopilo. Taj mir ne donosi ovaj svijet. Taj spokoj i ljepota nisu od ovoga svijeta. Pa kada mi je to sve dao i otvorio mi oči, pa kako da ne pričam o tome?! Kako da ne želim da moja sestra ili brat to ne osjeti. Ne želim to ljubomorno skrivati u sebi. Želim to podijeliti sa tobom.
…Samoću moju…meni je to tako veliko. On treba mene nasamo kako bi mi pričao, kako bi mi rekao, kako bi mi progovorio. A ja moram samo osluškivati. Šutjeti i slušati.
“Ti i ja krecemo danas lovit’ srca na moru života. A mreža bit’ ce Riječ Božja prava.”
Opet fantastičan dio. Lovit ćemo ljude mrežom žive Riječi. Nikakva sila ni prisila. Slobodna volja svima nam je dana. Ali moja obveza je, ako to želim, svojim životom i svojim riječima poticati druge oko sebe. Ali On me u tom ribarenju opet ne ostavlja samu. Nego kaže da ćemo zajedno.
“Si Deus pro nobis quis contra nos”, odnosno “Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?” Rim 8, 31.
Nekada sam uspješna, a nekada padam na svakom iskušenju. Ali treba imati snage za ustati se i krenuti dalje. A kad padnem On je opet tu i pruža svoju ruku. I Njega su tukli, i Njega su pljuvali, Njemu su se ismijavali, Njemu su se podrugivali. Ali On je išao dalje. Ustao je i hodao svojom stazom sa svojim križem. On je hodao za mene. Za tebe. Samo zbog nas. Vjera mu je ne samo u riječima, nego u djelima Njegovim. Dao je život za mene, za tebe, za nas.
Kad razmišljam o tom krvavom putu tijelo mi se ježi. Koja je to strahota. Nevin, a mučen, izubijan, ismijan… Ali ide dalje iz ljubavi prema meni. Tebi. Nama. A znao je da ću ga i ja zatajiti kao i Petar. A znao je da ću ga ja izdati kao i svi drugi. A znao je da ću ga i ja svojim grijesima udarati i pljuvati. Sve je to znao, ali išao je i dalje. Prolio je svoju nevinu krv za mene. A opet meni grešnoj pruža ruke da me vodi. Mene nosi na svojim rukama. O meni se brine. Meni nedostojnoj pruža iznova novu šansu. Doziva moje ime. Odabire mene kao najbolju za svoje nevino dijete. On ima vjere u mene toliko da mi je dozvolio da odgajam Njegovo blago.
Kako da Ti onda ne dam dlanove svoje? Samoću svoju i srce svoje?!
Kako je tako teško hoditi ovim životom? Ali znaš da je, ako se opredijeliš za Njegov put, nagrada vječni život. A dao ti je sve upute… Samo trebaš ponekada ušutjeti poslušati.