Ubi caritas et amor, Deus ibi est

Kada razgovaram s ljudima, bilo poznatim, bilo nepoznatim, kada dođe tema djece, dođe i tema Down sindroma. Logično.

Kod većine sugovornika prvo vidim jedan pogled u očima, koji je mješavina, straha, neznanja, iznenađenja, zbunjenosti i zatečenosti. Ljudi se uplaše da ti diraju neku ranu, da su pokrenuli neku tešku temu. Većina ih baš bude smetena i ne znaju kako nastaviti razgovor. Onda obično uskočim sa par svojih rečenica, čisto da vratimo ravnotežu i da im dam do znanja da je u redu i da možemo pričati o tome.

Zatim je sljedeće pitanje koje mi bude upućeno: ,,Jesi li znala?” Oni malo hrabriji nastave i kažu, nešto u stilu: ”…a nisi htjela…” Rečenica se ne završi.

Moji odgovori su. Da, znala sam. I da, željela sam ga roditi.

Mnoštvo puta mi na usnama bude: ”Ne, nisam željela ubiti svoje dijete.” Ta moja rečenica bi mnoštvu proparala uši, jer zvuči okrutno. I do sada sam je izbjegavala. Ali mislim da sam u krivu. Istina oslobađa i valja stvari nazvati pravim imenom. Pa kako god to odjeknulo u ušima ljudi oko tebe. I tako nisam ovdje da bih se svima svidjela. Razmišljam ovako: ako se može postaviti takvo pitanje, ono može dobiti i takav odgovor. Naime, znam da mnogo njih nije ni pomislilo na pobačaj, nego ih samo zanima da li smo znali ili nam je bilo puko iznenađenje. No, neki i pomisle. No, opet kažem ako je moguće postaviti takvo pitanje, onda moraš biti spreman i na različite odgovore s druge strane.

Meni je to pitanje u rangu onoga, kada te netko pita što vi čekate s djecom?! A par primjerice već nekoliko godina pokušava imati dijete. Što želim reći. Mislim da ljudi, i pri tome mislim i na sebe, prečesto brzaju, i govore i pitaju svašta, ne razmišljajući o ničemu, ne razmišljajući prvenstveno o sugovorniku ispred sebe.

Meni su primjerice pitanja o tome što mi čekamo, zašto još nemamo djecu, ajde više, jako teško padala. Mi smo, kao što znate godinu i pol’ čekali. Što je ništa u usporedbi s parovima koji čekaju godinama ili uopće ne mogu imati djecu. Ali bol i strah je isti.

Mnogo puta mi se srce okrhnulo, a u grlu se steglo jer me netko upravo to pitao. A ti znaš da su ti rekli da teško da ćeš imati djecu. Kako onda odgovoriti?

A budeš snalažljiv… Druge ti nema. Obrišeš kapljicu iz oka, kiselo se nasmiješ i ideš dalje.

Ovo pitanje jesam li znala da nosim dijete sa DS, da se razumijemo, ne izaziva u meni loše i negativne osjećaje, ali rađa mnoštvo pitanja. Ako ti kažem da sam znala što ćeš točno s tom informacijom, ili suprotno. Kod nekih je to puka znatiželja, ali kod nekih tvoj odgovor mijenja sliku o tebi. Na bolje ili gore, kako kod koga.

Doktorica koja me znala pregledavati rekla je u jednom trenu da mi se divi. Mene su te riječi nekako pljusnule, na tren sam se osjetila nekako krivom. Nisam nikad mislila da mi se treba diviti. Nekako mi je najnormalnija i najprirodnija stvar bila roditi. Ali često sam se poslije preispitivala jesam li ja postala ohola i da li glumim neku ”veličinu” jer eto meni se ljudi dive. To sam se počela pitati i zbog pisanja bloga. Dobivam prekrasne poruke od ljudi, i u jednom trenu sam se zapitala radim li sve ovo iz krivih pobuda. Da se mene veliča kao nekog jako važnog, i da li ja potajno želim da mi se ljudi dive. Mučilo me to u zadnje vrijeme dosta. Ali, ne. Došla sam do zaključka da nije. Cijenim svaku poruku koju sam dobila i zahvaljujem na njoj i lijepo je čuti sve te divne riječi. Ali ja zaista nemam nikakvu skrivenu namjeru i nije mi cilj sebe uzdizati, nego poručiti svijetu da djecu sa DS ili bilo kojim drugim sindromom ili teškoćom ne smijemo odbaciti. Njim, kao i svima trebamo pružiti priliku.

Moramo im dati šansu da nam pokažu da mogu i da znaju. Da nas nauče jednoj drugačijoj ljubavi i da nam promijene pogled na svijet.

No, malo sam pobjegla od prvotne teme. Ali kao što znate moj tijek misli je ”raščupan”.

Ono što sam htjela reći je da bi bilo dobro da se promisli o riječima, o pitanjima koja proizlaze iz naših usta. Nekada nehotice možemo nekoga uvrijediti. Možda bi svi trebali koristiti Sokratov test tri sita. Sito istine, sito dobrote i sito koristi. Možda bi onda drugačije razgovarali.

Ovime samo želim reći i poručiti svima, da nije nikakav problem, barem ne u mom slučaju, pričati o DS. Nije nikakva zabranjena tema, ne otvarate nikakve rane i ne, ne vrijeđate me nikako. Budite sigurni da ćete nekada nekome i razgovorom i pomoći. Ja ću vam uvijek i sa veseljem pričati o svom sinu. Da, možemo pričati i o DS, i o svim mojim osjećajima, strahovima, radostima i o svemu što vam padne na um.

Jer kao što ti voliš svog sina ili kćer tako i ja volim svog i volim pričati o njemu. Kao što se ti brineš za svoje dijete tako se jednako i ja brinem. Nitko od nas nema u potpunosti identične brige, ali svi ih imamo.

Da, smatram da trebamo otvoreno razgovarati. Ali, mislim da moramo birati riječi i da u tim riječima mora postojati ljubav. Ako je ljubav i poštovanje u njima one drugačije zvuče. Mislim da ćete se složiti sa mnom.

Ovaj tijek misli zaključit ću naslovom teksta, odnosno napjevom: ”Ubi caritas et amor, Deus ibi est”, u prijevodu: ”Gdje je ljubav i prijateljstvo, ondje je i Bog”.