Već danima duša mi je jako uznemirena zbog priče o abortusu, prijevremenom porodu, prekidu trudnoće, feticidu.
U meni sve vrišti! Ne mogu se uopće smiriti.
Previše tekstova i previše komentara sam ovih dana pročitala. Otrovala sam um s tolikom količinom mržnje, ružnih i pogrdnih riječi.
Sada sa malim odmakom pokušavam sve sagledati i napisati nešto razborito i istinito.
Zamišljala sam se često na mjestu majke. Što da mi liječnici kažu da mi dijete ima gotovo nikakvu šansu za preživjeti? Kolika je to bol? Kakvi su to osjećaji? Osjetila sam kako mi se steglo sve u grudima. Osjetila sam jaku fizičku bol. Nije lako. Štoviše, preteško je.
Naravno, odmah su mi se u sjećanje vratile slike iz moje trudnoće. Ciste na glavi, na vratu, bubrezi, srce…kromosomske anomalije.
”Znate možete se javiti do 24. tjedna. Znate šta je život sa bolesnim djetetom?! Vi ste svjesni da je taj test 99% siguran? Vi znate šta vas čeka? Znamo za Vašu odluku, ali razmislite još jednom… Razmislite. Nije to lako.”
Odbila amnio. Želi roditi!!!
Bol, suze, razdiranje duše, osamljenost, nesigurnost, strah. I prije svega bespomoćnost. Najgori osjećaj…
Sve što sam željela je samoća i mir da umirim dušu. Vi koji ste čitali tekstove sve znate.
Evo me sad… Sretna mama s djetetom. Bez ijedne crne dijagnoze, samo je rođen s kromosomom viška.
Ne završe sve priče ovako. Često se potvrde sve postavljene loše dijagnoze, a ponekad nastanu još i gore. Ali upoznala sam i takve majke. To je život. To je život, nije lagan, ali živi se.
Ovime ne pokušavam poistovjetiti dvije priče. Ali imam dužnost. Osjećam ovih dana jaki poziv da moram nešto reći.
Pozvana sam svjedočiti svojim primjerom, neovisno što je drugačiji.
Velika većina koja je pro-choice “riješila” bi mog sina još u meni i s time bila OK (pri tome mislim, da se nađu u toj situaciji). I imale bi svu podršku. To je humano. Jer, kakvu će kvalitetu života on imati? Pa on je downić. Što li će on moći?
Sebi ćeš draga zakomplicirati i zagorčati život. Bit će ti teško. Pa to je dijete s posebnim potrebama. Bit ćeš vezana uz njega stalno.
Tko zna kakve će dijagnoze još imati. Kad si već rodila njega, nemoj imati drugo dijete jer to je prema tom drugom djetetu bezobrazno i nekorektno. Njemu ćeš na leđa natovarit taj pritisak i loš život. Ti imaš pravo na to. To je tvoje tijelo! Tvoj izbor! Mi smo uz tebe! Samo reci i sve će biti riješeno.
A onda 21.03. odasvud samo vrište šarene čarape i svi smo prepuni prihvaćanja, ljubavi i tolerancije.
I ovo se ne odnosi samo na djecu sa DS. Jako je puno različitih dijagnoza, bolesti, sindroma. Neke su preteške, neke manje teške. Ali svaka nosi svoje. I nije sve lako.
A mi ljudi uvijek imamo mogućnost izabrati svoj put. Nitko nije rekao da će život biti pjesma. Nitko nije rekao da će uvijek sve biti bajno. Ali kroz teške situacije čovjek se izgrađuje, dobiva mnogostruke blagoslove. Tko kaže da te neka patnja i teškoća neće dovesti do nečega jako dobrog?!
Kažem vam sve vrišti u meni!
Kako sam učestalo bila posjetitelj raznih bolnica vidjela sam djecu s različitim dijagnozama. Od djece koja su rođena i imala su uredan razvoj do jednog trenutka kad su oboljeli i sad sve moraju ispočetka učiti, od autistične djece, djece sa sindromom mačjeg plača, povezan sa drugim dijagnozama, slijepe i slabovidne djece, djece kojoj i dalje ne znaju dijagnozu, preko izrazito hipotone djece, ADHD, cerebralna paraliza, west sindrom…
Životi te djece su vrijedni životi! Nitko mi ne može reći da ta djeca nemaju vrijednost, da su ta djeca smetnja.
Njihov osmijeh vrijedi jednako kao i osmijeh svakog djeteta. Uljepša dan i pruža ljubav. Njihove ručice grle svoje roditelje s jednakom ljubavlju kao i sve druge dječje ručice. Ako ne mogu ručicama, mogu okicama ili srcem. I taj roditelj ne može zamisliti život bez tog djeteta. Uzvraća tom djetetu s istom nježnošću i blagošću.
Samo bih voljela da se stvari u današnjem svijetu nazivaju pravim imenom. Da se ne pakiraju u celofan sa rozim mašnicama i podvaljuju kao nešto savršeno normalno i bez posljedica.
Odavno me tema abortusa “žulja”. Odavno sam pogledala razna videa, slike, svjedočanstva. Čitala sam.
I zaključujem ono što oduvijek u sebi duboko znam, a toga sam još svjesnija od kad sam i sama majka, to su dva tijela. To je ljudsko biće od početka. To nije pravo na izbor. Znam da moj stav nije popularan. Nekad ga je teško i izreći. Ali ja nisam na ovom svijetu da se svidim svima. Ja nisam na ovom svijetu da šutim. Poslana sam da svjedočim i naviještam. Tako da ja nemam pravo na šutnju.
Nikoga ne osuđujem. Svima nam je darovana slobodna volja i svatko kreće svojim putem. Ali ne smijemo zatvarati oči. Ja neću zatvarati oči. Stvari se moraju nazivati pravim imenom, koliko god to zvučalo teško.
Znate što mi je najgore i poprilično licemjerno.
Primjerice, XY je trudna. Saznala je to primjerice u 6 tjednu trudnoće. Otišla na pregled u 8 tjednu. Al’ baš joj nije zgodno sad imati dijete jer možda nisu u financijskoj situaciji, tek je dobila posao, u kreditima do grla, nema stalan posao, nemaju svoj stan, imaju već 2 djece, ostavio ju dečko… Ili nešto slično.
Riješit će se to. Ima pravo na to. Ne diraj to pravo. Ne, to nije živo biće. To je nakupina stanica. Neželjena trudnoća. Sad nije pravo vrijeme. Sve je u začetku, nije živo. Odeš i riješiš to. Sad nije pravi trenutak.
Nakon 2 godina opet trudnoća. Planirana. Saznala je u 6 tjednu trudnoće. Sad je povoljno vrijeme. Njen je izbor zadržati trudnoću. Otišla je na pregled u 8 tjednu trudnoće. Vidjelo se kucanje srca. Uzbuđena je do besvijesti.
Sretnu vijest je objavila na fejsu nakon nekog vremena, slikicu sa UZV i male papučice pored toga. Osjeća se prekrasno. Ima trudnički sjaj.
Kasnije je organizirala zabavu otkrivanja spola. Svi su je htjeli dodirnuti po njenom malom trudničkom trbuščiću. Upoznati se s bebicom. Koja sada ima i ime. Svi su joj čestitali. Uredila je sobicu i jedva čeka svoju malu bebicu. Sreću života. Presretna je!
To je sada njena beba, jer je stanje njenog uma u ovom trenutku takvo.
Namjerno je izostavljen otac djeteta, jer u svakom slučaju to nije njegovo tijelo! On se nema što petljati u njenu odluku. On u ovome nema prava glasa. Njega se ne pita.
Nije li ovo licemjerno?!
Ja se sada pitam treba li čestitati uopće na trudnoći kada je ona željena? Ili bi bilo društveno prihvatljivo čestitati tek kad fetus prođe kroz porođajni kanal ili kada ga se izvadi iz utrobe, jer tada ono postaje osobom i članom društva? U 12h nisi osoba jer si u utrobi, ali nakon 10h trudova i poroda prođeš kroz kanal i postaješ osobom. Ovaj svijet te priznaje osobom. Ime, prezime, OIB, adresa.
Moj stav nije društveno prihvatljiv. Ja nemam milosti ni empatije. Ja sam hladni mučitelj. Postoje razni razlozi koji nekoga nagnaju na taj čin. Bolest, ekonomski razlozi, pritisak okoline, osamljenost… Moje mišljenje nije bitno. Ovdje tolerancija prestaje.
Ali samo jedno je bitno. Činjenice ostaju činjenice bez obzira na stanje tvoje svijesti. Istina je samo jedna. I izađe na vidjelo kad tad.
Možemo sve nazivati drugačijim imenima, ali bit ostaje nepromijenjena.
Ja sam za život!
“Može li žena zaboravit` svoje dojenče, ne imat` sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću. Gle, u dlanove sam te svoje urezao, zidovi tvoji svagda su mi pred očima.” Iz 49, 15-16
”Ako me otac i mati ostave, Jahve će me primiti.” Ps 27,10
Ajme kakav tekst. Bravo! <3
Hvala draga Ivana 🥰