”Down sindrom nije poželjno stanje, ali ima divnih specifičnosti” (J.L.Down) I DIO

I DIO

Prošle godine saznala sam da nosim novi život u sebi. Kakav blagoslov! Kakva čast! I sada kada mislim o tom jutru obuzme me toplina i svi osjećaji koje sam tog jutra osjetila.

Naša priča počinje 2018. Odmah nakon vjenčanja željeli smo dijete. Godinu i pol smo pokušavali. No, nažalost nikako. Sjećam se onih meni bolnih trenutaka kada su drugi objavljivali da će postati roditelji. Iskreno se raduješ s njima, a tupa bol se javi u tvojoj nutrini. Izokrene ti se utroba od žalosti, a ne želiš to, jer si istinski sretan zbog prijatelja, obitelji, kumova, dragih ti osoba. Suze ti se skupe negdje u kutu oka. Tuga u dubini duše. Pokušaš je svim svojim snagama prikriti i zaustaviti. U ovom trenutku nisi ti bitna. Nije bitna tvoja bol. Raduj se zbog dragih ti ljudi. I raduješ se zaista, ali teško ti pada.

Krenuli smo u obradu u bolnicu, da se vidi postoji li kakav problem. Obavili smo sve pretrage. Nakon što su liječnici proučili naše nalaze zaključili su da ćemo prirodnim putem jako teško dobiti dijete ili nikako.

Odmah u početku savjetuju IVF. Moje misli i razmišljanja oko toga su jako podijeljene. Svim srcem želim dijete, ali jesam li spremna na IVF i da li to želim? Je li to ispravna odluka? Zaista sam se lomila oko toga. Kontaktirala sam i Centar za skrb o plodnosti.

Nisam se uopće mogla dogovoriti sama sa sobom. Razgovaram sa liječnicima. Razgovaram sama sa sobom. Razgovaram s Bogom. Teška je to odluka. Preteška. Pitam, zašto ne  možemo pokušati na neki drugi način, na primjer inseminacijom. Liječnici kažu da nam ne bi to preporučili budući su šanse i inače jako male, a kod vas još manje. No, radimo kako vi kažete. Lomim se i oko toga jako. Nakon razgovora i razgovora sa mužem, sa samom sobom, odlučili smo pokušati. Čekamo sljedeći ciklus. Podigla sam lijekove koje trebam i sada čekam. Čekam… čekam… i čekam…

Moje sestre kažu napravi test. Ja odgovaram da neću, jer nema potrebe, nije moguće. Uporne su: ,,Napravi test.” Dobro, pristajem nakon silnog nagovaranja. Prošle godine u siječnju napravila sam test. Napravila sam ga prije jutarnje smjene. Muž je još spavao.

Test je pozitivan! Molim?! Kako?! Nemoguće?! (O, da draga, Bogu ništa nije nemoguće.) Osjećam kako mi toplina obuzima cijelo tijelo. Penje se od nogu do zadnje vlasi na glavi. Preplavljuju me strah, radost, nevjerica. Totalna nevjerica. Vrti mi se u glavi. Osjećam trnce po tijelu. Samo mi se roje pitanja. Molim?! Kako je ovo moguće?! Što ću sad?! Kako da idem raditi?! Šta sad uopće da radim? Odlučujem u tom trenu da neću mužu saopćiti tu vijest dok ne napravim barem još jedan test, da budem sigurna, jer nisam željela njega razočarati.

Taj dan sam odradila, a da ni sama ne znam kako. Kad sam se vraćala kući kupila sam još dva testa za svaki slučaj. Jedan sam napravila čim sam došla kući. Test ponovno pokazuje plus. Dolazi muž doma. Ja mu u nekoj sretnoj nevjerici saopćujem: Trudna sam!!!

Kako?! Molim?! Ne zna jadan šta da kaže, kako da se ponaša. Sreća, zbunjenost, izgubljenost. Hoda gore, hoda dolje. Bog ipak ima drugačiji plan za nas. Malovjerni.

Sutradan sam odmah otišla u bolnicu javiti da sam trudna da od inseminacije neće biti ništa. Sva ponosna. Ja sam čudo. Rekli ste ne može, a gle ipak može.

Za svaki slučaj, da ne bi bilo iznenađenja, ujutro prije pregleda napravila sam još jedan test.  Ja vam volim stvari provjeriti nekoliko puta, to zna izluđivati ljude oko mene. Test je opet pozitivan.

U bolnici su me odmah primili. Liječnica potvrđuje! Rana trudnoća. Ne čuje se srce još, ali procjenjuje da je oko 5 tjedana. Radovali su se iskreno, zajedno sa mnom. Za tjedan dana dolazim ponovno, srce se čuje. Beba napreduje. Našoj sreći nema kraja.

Vodili su mi trudnoću u bolnici. Sve uredno napreduje. Odbijam prenatalne testove.  Radujem se svemu. Osjećam se ispunjeno i sretno. Osjećam se počašćeno. U glavi mi svira: ”Kad hodam, ne zastajkujem, zemlju ne dodirujem.”, a tako sam se i osjećala, kao da ne dodirujem zemlju. Kao da sam posebna.

Surova realnost zvana život

Korona je uzela maha. Sve nas je zatočila u kuće, stjerala u kutove kao miševe. Kao da korona nije dovoljna. Zagreb je pogodio potres. Zbog potresa prebacujem se iz bolnice nazad svom primarnom ginekologu, koji je na bolovanju, mijenja ga umirovljeni liječnik. On mi otvoreno govori: ”Draga curo ja sam star, nemam dobre aparate, ne znam ja više puno toga. Sljedeći pregled obavi privatno. Manji anomaly scan.” Ujedno mi preporučuje liječnicu. Naručila sam se u tu privatnu kliniku. Tada je počela moja unutarnja borba.

Lockdown. U zraku atmosfera apokaliptična. Razrušen grad. Svi pod maskama. Liječnica me prima. Ne smijem pričati dok traje pregled – dobivam naredbu, jer smo preblizu jedna druge. Pregled traje i traje i traje. Gledam pod vizir ne bi li iz njezinog pogleda mogla što pročitati.  Ugledam kako se liječnica blago mršti. Odjednom mi nije dobro. Ne smijem ništa reći, a vidim da nešto nije kako treba.

Tijelo mi je počelo drhturiti onako u nutrini, duboko. Želudac mi se počeo stiskati. Hajde možda sve umišljaš! Molim u sebi. Sjetim se kako mi muž stalno govori da pretjerujem, tako da vjerojatno i sada pretjerujem.

On me čeka vani. Nakon podosta vremena liječnica se odmiče od mene. I sa pristojne udaljenosti pokušava naći riječi: ,,Mama…” Tišina…. Grobna tišina. Sabire ona misli, traži riječi…

,,Mama…”Gledam je  i vidim teško joj je, ne zna kako da izreče. Ja gorim, drhtim. Ne mogu više. Je li beba živa, što ne valja?! Reci, samo nešto reci ženo draga… Kakve preduge sekunde… Sad mi se duša stisne kad se sjetim tog straha. Kakva teška tišina. Ponovi ona: ,,Mama…” Spušta pogled, sabire se i kreće. ,,Ova bebica ima od svega po nešto.” Smirujem se u sebi. Ok, dijete je živo. Kaže da je muško. Dobit ću sina… Hej, dobit ćeš sina. Na sekundu misli skrenu na ljepši dio.

Dijagnoze i prognoze

Srce mi je i dalje uznemireno. Hladan znoj se oblio. Da barem je on ovdje. Ne mogu ovo sama. Kako su mi samo slike još žive… Liječnica govori kako beba ima nekakvu rupicu na srcu, nešto sa aortom ne valja i još podosta toga sa srcem, ima dosta cista po mozgu, ima ciste po vratu, povećane bubrege i povećan nuhalni nabor.

Govori kako je brinu ciste po vratu i po mozgu, brine je i srce. Gledala je nekoliko puta. Govori ona, da je samo nešto od toga, ne bih previše brinula, ali previše je toga. Puno je pokazatelja koji je usmjeravaju prema mogućnosti da dijete ima neki sindrom, točnije Down sindrom, a opet ne mora to značiti ništa.

,,Mama, niste radili nikakve probire, prenatalne testove?” Odgovaram da nisam. ,,Dobro mama. Pogledat ću vas još jednom. Odradit ću sljedeću pacijenticu da se i ja smirim, pa ću ponovno Vas pogledati.” Suze same padaju, teške, olovne, paraju mi obraze i urezuju se duboko u srce i dušu. Liječnica ne da da ih rukama brišem zbog korone. Pitam pokorno smije li muž doći. Ne mogu ovo sama. Treba mi on. Odgovara da će moći, ali ne još. Smještaju me u drugu sobu.

Ostajem sama sa svojim mislima u toj bijelo ljubičastoj sobi. Gledam kako je sve lijepo i skladno uređeno, sve je uredno, blještavo i prozračno. Tako predivno. Koliko je samo ovdje žena doživjelo lijepe vijesti, pitam se?  Zar je moguće da nešto ne valja? Neka hladnoća me obuzima. Svaka koščica na tijelu mi vibrira. Obraćam se jedinom koji drži sve u svojim rukama: ”Bože, molim te da sve bude dobro. Neka naše dijete bude živo i zdravo. Molim te ne ostavljaj nas. Ti znaš kako sam slaba, ti znaš kako sam bijedna. Molim te, o molim te daj mi snage, hrabrosti i mudrosti. Mudrosti mi daj. Isuse, molim te budi uz mene. Ne ostavljaj me.”

Teret braka

Zovem muža. On je već posumnjao da nešto nije u redu. Predugo traje, a i kada je vidio moje ime na zaslonu mobitela, uvjerio se. Čuje moj drhtavi i uplakani glas. Smiješ doći nakon pregleda pa ćemo pričati sa liječnicom. Koje li su njemu misli bile u glavi, kakav scenarij?!  Ne znam kako se on osjeća. Mislim o njemu. Stoji vani, sam. Puši.

Sigurno puši jednu za drugom. Nije jeo ništa. Kako se osjeća? Da sam barem pored njega. Zamisli kako se on osjeća?! Kakve živce mora imati. Ja barem znam nešto, ja sam naše dijete vidjela na UZV, a on ne zna ništa, a zna da nešto nije u redu. Ali on je kao i uvijek staložen. On je miran. Vidim u svojim mislima sliku njegovih očiju. Šućmurasto zelene su, kada je zabrinut, kada je izrazito sretan potpuno su zelene. Sada su mu mračne, ali odaju postojanost i mirnoću. Duboko iza njih je svašta, kaotičan svemir, razbacane misli i razmišljanja, strahovi. Ali on, njegov pogled daje sigurnost. Stoji mirno kao da se ništa nije dogodilo. Koliko me nekada izludi takav stav toliko se divim toj njegovoj osobini. Mirnoća. Strpljivost.

Agonija

Zovem svoju sestru, već se zabrinula jer se nisam javljala. Čuje mi glas i plač. Ne mogu od plača pričati. Ona me pokušava smiriti, kao i uvijek. Na svaku dijagnozu ona je našla rješenje. Govori kako se ciste mogu povući, rupica na srcu ne mora biti ništa strašno itd. Za sve što sam navela ona je našla rješenje. Bubrezi je ne brinu, daju se liječiti. Završile smo razgovor. Opet sam sama. Gledam slike sa UZV koje su mi dali. Tako je malen, a tako je velik. Drži se za mene i sisa palac… Moje dijete. Moj sin.

Nakon podosta vremena dolazi liječnica i radi pregled ponovno. Ovaj put ne vidi rupicu na srcu, ali sumnja na  svašta drugo. U nalazu je za srce navela nekoliko mogućih strašnih dijagnoza, što sam tek kasnije saznala. Sve ostalo je isto. Idemo na razgovor. Muž je došao. Sjedimo jedan pored drugoga, na sigurnoj udaljenosti od liječnice. Što nam je činiti, kako možemo pomoći? Možemo li uopće?  Doktorica predlaže amniocentezu, možda sada odmah. Ili sljedeći tjedan. Nešto mi govori ne, ali strah me. Ne snalazim se. U tom trenu ništa ne znam. Misli lete, a opet glava je prazna. U duši mi tuga spava.

Na koncu, odlučili smo se čuti sljedeći tjedan. I neka se javim u bolnicu. Te, neka razmislim o prenatalnim testovima, ma da sam trudna već 18 tjedana.

Tih nekoliko dana tuga, očaj, izgubljenost, bespomoćnost… Strah… Ogroman strah. Korona je, potres. A potres je i u mojoj duši. Sve se polomilo kao da je od stakla. Sama sam. Nigdje se ne smije. Sama sam po cijele dane doma. Muž mi radi dvije smjene.

Tri dana sam plakala gorko. Klečala sam pred raspelom s našeg vjenčanja. ”Pa Bože zašto ti misliš da sam ja tako snažna?! Bože, molim te da dijete bude zdravo. Ako će i imati DS neka, samo neka bude zdravo. Daj mi snage, molim te, daj mom mužu snage. On je jak preda mnom, znam. On me drži, on me snaži, a nije mu lako, ali ne želi ispred mene dok se ja slamam. Željela bih i ja biti čvrsta za njega. Željela bi biti njegovo rame, ali mi on ne dopušta. On je postojan, on vjeruje da će sve biti dobro. On vjeruje, a ja, ja sam malovjerna.”

Mir i predanje

Molim krunicu u suzama na koljenima. Kad nisam molila samo sam bezvoljno ležala na kauču i plakala. ”Bože, trebam te.”  Molim i pjevam i plačem. Tjeskoba mi leži na srcu. Razmišljam o Isusu. Kako li je Njemu bilo u Getsemanskom vrtu kad je molio? Koliki je strah i tjeskobu osjećao kad mu je krvavi znoj izbijao? Kako se samo osjećao kad je znao što mu slijedi, a opet se potpuno predao volji Očevoj. Molila sam kao i On. ”Oče, ako je moguće neka me mimoiđe ova čaša, ali ne što ja hoću nego što ti hoćeš.”

S jedne strane pristajem na ono što mi je Bog odredio, a s druge strane molim za milost da mi podari zdravo dijete i dijete bez sindroma. Tu se onda nižu pitanja i osjećaji. Jesam li ja licemjer? Isus se u potpunosti predao volji Očevoj, a ja imam odstojanje. Kao prihvaćam, ali ne u potpunosti. Toliko je teško baciti se Ocu u naručje i posve mu vjerovati. A On je rekao: ,,Ne bojte se.”

Naš predragi župnik molio je na sv. Misi za naše nerođeno dijete, kao i moj dragi bratić, u kojemu sam našla silnu utjehu, razumijevanje i podršku. Mislim da je to bio treći dan. Molim krunicu iznova, pred istim raspelom, na koljenima.

Bog je tu. Moj Isus je tu! Nije me ostavio. Osjećam toplinu, osjećam mir, osjećam Njegovu stvarnu prisutnost. Naslonila sam se Njemu na rame napokon, On me drži. On me tješi. On me snaži i jača. Osjećam Njegovu blizinu. On je živ!

Osjećaj je neopisiv. Blagost. Mir. Pravi istinski mir. On je zaista tu uz mene. Toplina i spokoj mi obuzimaju srce i dušu. Ne postoji riječ kojom bih opisala osjećaje. Ali znam, Isus je tu. Moj najbolji prijatelj je opet tu. Srce mi je prepuno. ”Isuse moj, u tvoje ruke predajem sve. Ti znaš za mene najbolje.” Duša mi treperi u zanosu. Dah mi je stao. A srce je mirno. Duša je mirna. Smirila se u Njemu. Ostajem spokojna. Suze su prestale. Mir je neopisiv. To može samo On….

Ostala sam neko vrijeme u tom predivnom stanju potpune blagosti i mirnoće koju samo On može dati. Sve sam predala Njemu u ruke. I to je ono što me je spasilo. Ako On tako želi za mene, neka tako bude. On je stvorio i oblikovao to dijete u meni upravo takvo kakvo treba biti.