Zamislite ovo. Žena si. Imaš muža i rodila si desetoro djece. Jedno si davno izgubila. Nemaš posao i ne znaš čitati. Nisi išla u školu. Nemaš vlastitih priljeva. Nemaš karijere. Nemaš svoj mali kutak privatnosti u kući. Živiš sa užom, nekome širom obitelji u zajednici u kući na selu. Tako je to bilo.
Rodila si svoje najmlađe dijete. Sina. Tada nekada ti je umro i muž. Ostala si sama. Ostala si bez zaštite, bez svog suputnika, prijatelja, hranitelja. Ostavio te samu sa devetero djece. Bez ičega. Samu samcatu na svijetu da brineš o svima njima. Zamislite se danas u toj situaciji.
Ne tako davno tako je živjela moja baba. Da, moja BABA. Ne baka, nego Baba. Kad kažem Baba, u tu je riječ utkana sva silina emocija, velika ljubav i poštovanje. To je jedna od žena kojoj se uistinu divim. Majka hrabrost. Nje sada više nažalost nema, ali urezala je duboku brazdu u meni. Mnogo puta sam zažalila što je više nema, što je nisam imala mogućnosti imati uz sebe sada kada sam starija. Vjerujem da bi je puno bolje razumjela jer kako Oliver kaže: „ jer sam život kuša“.
Sretna sam jer nam je druga Baba ovdje s nama još. Da, opet kažem Baba. I da, i u toj riječi je utkana silina emocija i čista nepokvarena ljubav. Ljepše i neiskvarenije duše od nje ne poznam na ovom svijetu. A uz to i ova baba je borac svjetskog glasa. Ona je u školu išla čak dva tjedna, pa ju je zapalo čuvati janjce. Ali uspijevala je kasnije i raditi i prebroditi stid i sram jer ne zna na vratima pročitati što piše. A bila je omiljena i voljena na radnom mjestu, upravo zbog neiskvarene duše. Zamislite se u toj koži! Podigla je svoju djecu. Obogatila nas je.
No, ovaj put sam vam htjela pričati o prvoj babi, neka mi se moja manekenka ne naljuti. Jeste li zamislili situaciju u kojoj se ona našla. Ja uopće ne mogu zamisliti da sam trudna deset puta. Deset puta! 90 mjeseci, 7.5 godina!!! Svaka čast. Ne mogu pojmiti kako je to izgubiti dijete. Ima ljudi koji bi na ovo sve imali jako pogrdne komentare, a ja ću samo reći: baba svaka ti čast i hvala. Zbog tebe, tvoje izdržljivosti i tvoje snage i hrabrosti ja danas imam toliku obitelj. Bogata sam. O, kako sam samo bogata.
No, da se vratim na ono što želim reći. Nekada zamišljam kako se ona morala osjećati u situaciji u kojoj se našla. Zamišljam te osjećaje koji su joj se naslagali u duši. Tjeskoba, težina, nemir, gušenje… gotovo da mi je opipljivo. I nemoć prije svega. Onaj osjećaj bespomoćnosti i bijednosti kad uvidiš da si tek slabašan i nemoćan čovjek. Što god da napraviš ništa se ne mijenja.
Je li osjećala strah? Koliko li je samo pitanja imala, a odgovora nema. Divim se tome. Divim se svim takvim ženama koje kroz život prolaze, kad gledaš sa strane, kao s nekom lakoćom. Na njima ne vidiš da im je teško.
Divim se tome kako prihvaćaju svoje križeve i šutke ih nose, a opet imaju vedrinu duha. Sjećam se babe, bila je uvijek raspoložena za šalu. Bila je karakter, ponekad i težak, imala je svojih mana, ali tko ih nema.
Sve što želim reći, a ujedno i sebe ohrabriti, sve u životu dođe i prođe, čovjek, odnosno u ovom slučaju žena, sve preživi. Sad se smijem u sebi, jer sam babu vječito ispravljala kad je za muškarce govorila ljudi. Ljudi su ljudi, a žene su žene. Žena ima svog čovika, a čovik svoju ženu. Tada mi je to bilo nezamislivo, a sada. E, sada je baba u pravu. Ja sam žena i imam svog čovika.
Mislim da sam ovim tekstom, odnosno nabacanim mislima, htjela sebi pokazati da sam suviše slabašna trska koja se lomi na samo malo jačem vjetru. Ne kukaj ženo obična, nije ti loše, dapače jako ti je dobro. Uspravi se i koračaj. Šenoa, koji meni uvijek pada na pamet, jer naprosto obožavam tu pjesmu, kaže: ”Ti skupi pamet, upri zdrave ruke, I budi svoj!”
Upri – to je prava riječ za opisati gospođu Babu. Koliko li je to samo odvažnosti iziskivalo. Išla je, borila se, a osmijeh i dušu nije izgubila. Ovime si samo želim još jednom osvijestiti da se uvijek može dalje. Koliko god te život šiba, ti se izdigni i korak naprijed. Nemoj nazad dva.
”Držite se dakle! Opašite bedra istinom,
Obucite oklop pravednosti, potpašite noge spremnošću
Za evanđelje mira! U svemu imajte uza se štit vjere: njime ćete
Moći ugasiti ognjene strijele Zloga. Uzmite i kacigu spasenja i mač Duha,
To jest Riječ Božju.” (Ef 6, 14-17)
Ponosim se jer je dio tebe u meni zauvijek. Nadam se da ću i ja naći svoju hrabrost i to umijeće življenja koje si ti imala. Danas bi za tebe mnogi rekli zatucana seljanka. A pogledaj što si samo stvorila. Ti, moja velika ženo obična.
Tvoja crna kokoš
❤