Prvi je dan kolovoza – mog najdražeg mjeseca. Ne znam da li je to iz razloga što sam rođena u tom mjesecu ili postoji neki drugi razlog. Ne znam. Jednostavno tako osjećam oduvijek. Ljubav prema kolovozu jer ti je rođendan tada imalo bi smisla u vremenu kada si dijete, ali kada su ti se nanizale godine, nisam baš sigurna. No, uistinu nije bitno.
Dok na HRT-u slušam Amiru kako izvodi Terezinu pjesmu koju je napisao Kemo odlučile su se misli sjatiti u moje odaje. Sad čujem u mislima svoje kolegice kako se smiju i kolutaju očima: ,,ti i tvoj Kemo”. Osmijeh mi izmame. Lijepa vremena. ,,Vratio sam se živote, otjero’ sam dane sive, imaš li za mene još ljepote.”
No, nešto drugo me također ponukalo na pisanje teksta. To su suncokreti. Jesam li ih danas vidjela gdje? Jesam. Netko je na fejsu objavio sliku i cvijetak je bio tu, totalno nebitan za sliku, ali moje oko ga je uočilo i rojile su se misli.
Oduvijek sam sklona suncokretima. Da li zbog te predivne životne boje ili zato jer su najljepši u mom mjesecu, opet ne znam. Ali znam da ih volim i da se nekako provlače kroz moj život. U glavi mi je slika jedne fotografije koju teta drži u svojoj kuhinji na staklenom dijelu gornjih elemenata. Znate onaj dio gdje stoje čaše i šalice.
Moj je rođendan. Sva djeca su se skupila. Ja sam u haljini sa kragnom i bez rukava, koju mi je teta sašila i meni i sestri. Još osjećam lakoću i prozračnost tog materijala na sebi. A na stolu uz sve delicije stoji i siva vaza sa ručkom. I sad joj osjetim miris. Miris vaze postoji jer nije često bila u upotrebi za svoju pravu namjenu nego smo je mi koristili za odlaganje tričarija koje nitko nije znao gdje stoje. A onda jednom u sto godina sve se moralo izvaditi da bi se stavilo cvijeće u nju. Za taj rođendan u vazi je stajao suncokret. Samo jedan. I ako me sjećanje dobro služi poklonio mi ga je stric. Mislim da je bilo za taj rođendan (7,8,9 godina ). No, nije pretjerano ni važno. Ali sjećam se sigurno, da sam bila sretna. Jer sam dobila cvijet. Nekako neobičan osjećaj sam imala. Ali bio je prožet srećom.
Kasnije sam povremeno dobivala suncokret. Kako sam odrastala nekako sam suncokrete stavila po strani. U nekom periodu sam govorila kako je moj omiljeni cvijet ruža. Ali nikako to nisam osjećala. Ruža je prekrasna, i predivno miriši. Ali, to nije moj cvijet. Da zvuči potpuno blesavo ovo što pišem. Koga briga za tvoje omiljeno cvijeće i je li to ruža, gerber ili pelargonija. Gerber me podsjeti na mog muža. Koji sjedi preko puta mene i čudi se što ja to pišem. Naime, on mi je na početku veze poklonio crveni gerber. A taj cvijet se nekako običavao nositi na groblje. Zato se sada u sebi smijem.
Suncokreti su se opet vratili u moj život. I tada sam bila sigurna da je to 100% moj cvijet. Tamo nekada kad sam otvorila svoj fejs naslovna slika bila je i polje suncokreta. Sjećam se kad smo se muž i ja, tada dečko, vraćali od negdje prolazili smo pored polja suncokreta. To je nešto najljepše. Nismo ni slutili…
Slika tih polja me i ponukala da baš oni budu moja naslovna strana. Nakon nekog vremena i na Whatsapp sam odlučila staviti slikicu suncokreta pored svog imena. Bože, zašto ova žena trabunja o cvijeću i čemu to i zašto ja to uopće čitam.
Dugo sam razmišljala o tetovaži. Ali sad sam sigurna da bi to bio suncokret. Najljepši. Okrenut prema suncu. Nasmijan, prekrasan i žut. Gustafi pjevaju:”Sanjati ćemo žuto, sanjati crveno, sanjati ćemo sve zeleno….”
Nakon godinu i pol braka dobili smo našeg sina. Toliko željenog. Bog kao da me je cijeli život pripremao za to. Jer zašto su baš u mom sjećanju utisnute te slike. Baš te slike sa suncokretima. Zašto se tako živo baš tih slika iz života sjećam?! Tog mirisa vaze, osjećaja kada sam dobila suncokret prvi put. Izgleda da sve ima svoj razlog. A možda i pretjerujem. Sada tako osjećam.
Naš predivni sin je naš najljepši suncokret. Okrenut prema suncu. Tako nevin. Tako čist. Tako bijele, neokaljane duše koja se samo smije. Kada bi njegov osmijeh morao opisati jednom bojom, bila bi to zasigurno žuta. Toliko vesela i životna. Puna radosti i optimizma. Iskrena, bez zadrške.
Možda ovo sve što pišem zaista nema smisla. Ali u ovom trenutku meni je smisao posve jasan. Naš sin je rođen sa Down sindromom. A djecu rođenu sa DS nazivaju djeca suncokreti. Sada vi meni recite nije li to povezano?! Je li mi Bog zaista kroz život davao znakove?! Ne znam i ja se pitam. Možda to sad moj mozak povezuje bez veze, a možda i ne. Ja sam nekako sklona vjerovati da nije bez razloga. Nego da je Bog pripremao moj put. Tako veličanstveno. Bez guranja, nježno sa običnim cvijetom. Tako elegantno i tiho. Neopaženo. Lijepo. Kao pravi Otac, što i je. Prepun nježnosti. Pokušavao nešto reći cvijetom.
Zahvaljujem sada Bogu na svemu. Nije bilo lako prihvatiti, ali naš sin je nešto najljepše što nam se dogodilo. Čak mu je i sam Bog ime odabrao. Svaki put ostanem bez daha kako se sve to lako odigralo i u pravom trenutku.
Pročitala sam da suncokret ima dubok korijen, a ima i dobru sposobnost upijati vodu i štetne tvari i zato se često koristi za čišćenje zagađenog tla. Evo i u ovome nalazim značenje. Naš sin je naš mali ”čistač”. On nas pročišćava od negativnosti, od loših emocija i od našeg zla. Pustio je svoje korijenje duboko u naše duše i čisti nas. Njegov jedan osmijeh briše sve nevaljalo, svo zlo. Toplina njegovih očiju razara hladne zidove i topi led na srcu. Dodir njegovih prstića miče crne mrene sa očiju. Čisti vidik. Njegovo veselje obuzima srce i dušu. On sve boji u žuto – moj mali suncokret. Moj najljepši cvijet. Moja ljubav i moj svijet. Razorio si moju oholost. Otvorio mi dušu. Dao si smisao svemu.
Suncokret je moj cvijet…
Oduvijek volim suncokrete, a Bog je odlučio dati mi najljepši iz svog vrta….